5: MAGIJA
Amy i ja smo se zbilja sprijateljili. Nalazili smo se svaki dan u gradu i razgovarali o stvarima koje ja još nisam vidio, koje ne mogu ni zamisliti. Govorila mi je o vukodlacima.
Vukodlak se može preobraziti samo za puna mjeseca, jer su tako prokleti. U doba punog mjeseca on ne može prepoznati nikoga, i ubit će sve što mu stane na put.
Pričala mi je i o medijima.
Mediji su ljudi koji mogu komunicirati s nadnaravnim. Mogu vidjeti mrtve, razgovarati s njima, upravljati mračnim silama. Rekla mi je da su vrlo rijetki i da gotovo svi zabrazde u crnu magiju i sotonizam gdje sudjeluju u tim gnusnim ritualima.
Znao sam da se u tim ritualima kolju i životinje, pa dalje nisam zapitkivao.
Jednom prilikom mi je pobliže objasnila vampire.
„Prati nas vječno prokletstvo,“ rekla je mračno, „ od trenutka kad smo preobraženi prisiljeni smo se hraniti krvlju jer nam je organizam potpuno otrovan, promijenjen. Vječan je. Zato smo besmrtni. Imamo savršeno razvijena osjetila. Osjećamo krv otprilike kao i morski psi.“ Završila je s primjetnom gorčinom u glasu.
„Još se nisi pomirila s time, ha?“ Sućutno sam je upitao.
„Ne potpuno…“ odgovorila mi je odsutno.
„Amy?“ upitao sam je, „Kad si ti postala…znaš, vampir?“
„U prosincu 1921.“ Rekla mi je.
„Opa…pa dugo je to vremena.“ Protisnuo sam.
„Kad si besmrtan vrijeme ti sporije prolazi…“
Jednog smo dana otišli do njezine kuće. Bila je na rubu grada, drvećem sakrivena od sunca. Bila je velika, raskošna vila. Unutrašnjost je bila udobna, relativno svijetla, iako su sivi oblaci umanjivali dojam svjetline. Tog mi je dana Amy pokazala knjigu o povijesti čarobnjaštva. Govorila mi je o osnovama magije, najvećim čarobnjacima u povijesti i crnoj magiji. Čitao sam o groznim ubojstvima i zločinima koje je počinio crni mag po imenu Louis Black, zatim Logan kojem se ne spominje prezime, James, visoki, crnokosi čarobnjak koji je još na životu, i ima mnogo sluga, kao na primjer, vrlo moćnu vješticu, prekrasnog lica i plave kose po imenu Bellatrix, grupu mračnih čarobnjaka i tako dalje. Sablaznio sam se nad tom poviješću.
Eric, Amyn brat koji je bio vampir-čarobnjak, podučio me magiji. Naučio me kako da kontroliram svoje moći. Sada sam mogao potpuno mirno upravljati krutinama, prenoseći ih i pomičući samo umom. Kad bih pokušao pokrenuti vodu, uspio bih je podići, ali uskoro bi se prolila. Eric me tješio da će mi trebati malo vremena da sve to usavršim. Pokušao me naučiti da se prebacim s jednog mjesta na drugo. Pokazao mi je. Zatvorio je oči i nestao u magli i dimu uz tiho hujanje. Zabezeknuto sam gledao u točku gdje je do malo prije stajao, a onda mi je prišao iza leđa. Amy i Michael su se hihotali kad me Eric podučavao, ali ubrzo se brecnuo na njih: „Hej, krvopije, čarobnjaci nastupaju!“
Ušutjeli su gotovo trenutačno.
Osjećao sam se sretno, ispunjeno, vedro, iako je nebo svakim danom bilo sve tamnije. Kad sam se vraćao kući, odlučio sam prošetati parkom. Dok sam tako hodao, na klupicama gdje smo tjedan dana ranije sjedili Amy i ja, sada je sjedilo društvance koje je marljivo ispijalo limenke piva i uvlačilo dim u pluća. Bio je sumrak, pa su bili dobro skriveni, ali ja sam prepoznao Adriana. Šok mi je prošao tijelom. Prišao sam mu. Pogledao me u oči, uvukao dim i zatim mi ga puhnuo u lice. Zakašljao sam, a zatim sam prosiktao: „Dobro, kojeg vraga ti radiš?!“
Adrianovi su roditelji bili prilično ugledni liječnici i znao sam da bi poludjeli da znaju da im sin ispija litre piva i puši nekoliko kutija Marlbora na dan.
„A kaj ti 'oš?“ Upitao me pripito.
„Da odmah prestaneš s ovime!“ Zamahnuo sam rukama pokazujući na prazne kutije cigareta i boce jeftinog vina i viskija koje su ležale na travi kraj njih.
„Daj ne seri.“ Odbrusio mi je, odvraćajući pogled od mene.
Ovo mi je dosadilo. Natjerao sam cigaretu u njegovim ustima da se ugasi, a da mu boca vina u ruci pukne. Razrogačeno je pogledao. Pokušao sam uzvratiti istom mjerom.
„Ha?“ mamurno je upitao, „kaj je sad ovo bilo?“
„Pijan si ko klada, vodim te doma.“ Rekao sam mu i povukao ga za sobom.
Polusvjesno se pozdravio s društvom dopuštajući mi da ga teglim sve do ruba parka.
„Koji je Emilyn broj?“ Upitao sam ga strogo, otvarajući mobitel, očekujući da mi ga izdiktira.
„Nemoj se truditi, hik, neće ona htjeti razgovarati s tobom. A ni sa mnom.“ Odgovorio mi je
„Molim?!“ Brecnuo sam se na njega.
„Hoda s onim prokletim Jasonom!“ zacvilio je, dok mu je glas buktio od ljubomore.
„Ti si bio zaljubljen u nju?“ upitao sam, a glas mi se malo smekšao.
„Ma nema veze, sad ionako. Ljuti se na tebe, a bome i ja!“ zarežao je.
„Ma nemoj. A zašto?“ upitao sam, napokon ga puštajući kad sam se uvjerio da je sposoban održati ravnotežu.
„Zato jer si kreten!“ Zaurlao je, „potpuno nas ignoriraš otkad se družiš s onom svojom ljepoticom! Što, više ti nismo dovoljno dobri, ha?!“
Ustuknuo sam. Negdje ispod površine znao sam da je u pravu. Kakav sam ja to prijatelj? Potpuno sam zaboravio i na njega i na Emily.
Adrian je sijevao pogledom prema meni. Nisam mu bio u stanju odgovoriti, pa sam samo rekao: „Vodim te doma.“ I povukao sam ga za sobom.
Zatim me odalamio. Jagodična kost mi je gorjela od bola. U očima mu se ocrtavao sam bijes.
„Budalo.“ Prosiktao sam. Zatim sam bacio pogled na debelu granu koja je ležala na podu. Podigla se i udarila ga odostraga u glavu. Adrian je pao je uz mukli udarac. Pozvao sam taksi i uspio ga uvući u auto. Odvezli smo se do njegove kuće. Tamo sam ga, još u onesviještenom stanju predao roditeljima uz objašnjenje da se previše napio.
Bilo mi je mučno. Radost od druženja s Amy je gotovo potpuno isparila. Znao sam da moram razgovarati s Emily.
Otišao sam kući, gdje mi se u krilu opet sklupčao moj mačak.
Post je objavljen 19.10.2007. u 09:44 sati.