Neman nishta puno za reć...iman novu priču
(p.s. ispričajen se za nedavanje postova na blog)
Kucam na otvorena vrata
1.
Bila je to jesen 1895. imala sam 9 godina kad je u našu obitelj došao on. Ne mogu ga ni imenom nazvati, jer..., jednostavno ne mogu. Gledala sam kroz prozor, sa sivog prozora u sive oblake. Ne, nije sve bilo tako sivo, samo moja duša, tijelo, srce, ali ljubav prema njemu, ne. Njega sam voljela, možda na jedan neshvaćeni i okrutan način ali ljubav je bila prevelika.... za mene. Nisam to mogla podnositi, jer....
Živjela sam u velikoj kući ( mogla bi to nazvati i dvorcem), sa ocem. Jedina svijetla točka u mom živou je bila moja ptica Flora. To je bila najljepša papiga na svijetu. Zapravo ona je bila moja jedina prijateljica, jer...
otac me je volio najviše na svijetu (bar sam tada mislila).
Imala sam sve i nisam imala ništa... živjeti sam, bez prijatelja, životinja, obitelji stvarno nije bilo lako.
Bila sam sama jer...
Često sam razmišljala sama uz svoj klavir kojeg nisam nikako svirala otkad...
A tako sam htjela dotaknuti notu, samo jednu notu.
Ali, nisam mogla...
Sve mi se činilo teško, gledati tu kuću punu djece, smijeha, ljubavi...kao nekoć o ćemu sam ja sanjala...
Voljela sam je posječivati iako me nikad lijepe stvari nisu vezale za nju.
To je bila moja opsesija. Ta kuća...
2.
„Vrijeme se ne može vratiti...
A ja sam gledala u nebo, kao i uvijek, i zamišljala kako bi bilo spavati među anđelima, živjeti s njima, pjevati vesele pjesme.
Vremenom se ljudi mijenjaju ali ne ja, ne i moje srce. Moja ljubav prema njemu nikad neče umrijeti.
Došao je u našu kuću (sjećam se kao da je bilo jučer), stasom pravog muškarca, tijelom isklesanom kao od kamena. Anđeoskog lica...
Otac mi je rekao da dođem s livade da moram upoznati nekoga.
A ja, ja kao da sam ugledala ukazanje, priviđenje.
Rudolf, kaže on drago mi je. Ja sam budući suprug vaše sestre. Smijem li znati vaše ime, ljupka damo?
Ja sam zanijemila, nisam znala što da kažem, što da učinim, samo sam gledala u njegove plave, najljepše oči. Znate one trenutke kad vas nešto potpuno zaslijepi, kad ne znate što učiniti.
Živjela sam s time mnogi niz godina, s tom ljubavi u sebi. Najtužnijoj i najbolnijoj ljubavi. On je bio jedini muškarac koji mi je zabranjen a samo sam za njega živjela.
S vremenom počela sam osjećati mržnju prema svojoj sestri. Ona živi s mojom najvećom ljubavi, ali njeno okrutno srce nije voljelo nikoga. Imala je veliko zrcalo ispred kojeg je provodila dane. Šivala je haljine, dotjerivala se.
Za jednog njenog putovanja ja sam... ja sam došla u njihovu kuću. Ne znam zašto ali mislila sam da će biti prazna, zapravo da će Rudolf biti sam.
Mnogo sam puta razgovarala s njime ali nikad mu nisam pokazala svoje osjećaje, nisam mogla.
Govorila sam mu što me tišti, zbog čega ne mogu više živjeti.
Tu večer, kišnu večer osjećala sam neizmjernu samoću. Morala sam... otišla sam k njemu.
Čim sam pokucala na vrata došao je njihov sluga i pustio me unutra bez pitanja.
Ugledala sam njega na krevetu, ležao je uz svijeće i crno vino.
Morala sam nešto poduzeti.
Čim me ugledao pitao me zašto ga posjećujem tako kasno. Tada sam počela lagati. Rekla sam da me sestra poslala k njemu dok je na putu da mu pravim društvo.
On se samo zagonetno nasmijao i rekao da izgledam ljepše nego ikad.
Tada sam otvorila prvu bocu vina koju smo jako brzo iskapili.
Otvorila sam i drugu bocu vina...
Počeo mi se otvarati. Govorio mi je kako on ne voli moju sestru...da se oženio s njom samo iz koristi.
Rekao je: „kada sam ugledao tebe prije 9 godina nisam ni slutio da ču se ovako jako zaljubiti u jednu ženu kao u tebe.“
Ja sam ostala u šoku kao i onog dana prije 9 godina kada sam ga prvi put ugledala.
Odjednom je krenuo na mene i počeo me grliti ljubiti, dodirivati.
Taj ću trenutak pamtiti vječno..htjela sam da ta noć potraje zauvijek.
I tako su prolazili dani, mjeseci. Skrivali smo svoju ljubav sve dok moj otac počeo sumnjati da me često navečer nema u sobi.
Nakon 3 mjeseca u kuću je ušao moj ženik kojeg sam vidjela samo tjedan dana prije vjenčanja.
Mislila sam da ću umrijeti od tuge, jada, boli....jednostavno zauvijek zaspati.
Nisam mogla ni zamisliti život, dan ,tren bez Rudolfa. Bez njegovog zagrljaja.
Ni on također bez mene. Naša ljubav je bila nešto naiskrenije na svijetu.
Odlučili smo da ne možemo tako živjeti, i čekali smo dan vjenčanja.
Kada su se svi okupili za obred, ja sam obukla vjenčanicu i stajala satima uz klavir svirajući najtužnije note. Note mog odlaska. Mog spasa od pakla- od mog života.
Svi su došli u kapelicu.čula sam buku smijeh pjesmu...nisam osjećala ništa.sve mi je bilo sasvim svejedno. Rudolf i ja smo otišli u njegovu kuću gdje smo proveli svoju prvu noć.
Odlučili smo obadvoje zajedno otići. Pričali smo satima. Plakali, tresli se od straha. Ja sam mu govorila svoje posljednje riječi, to je potrajalo malo duže nego što sam mislila...
Čula sam kočije kako dolaze...dolaze po mene, da me muče. Zadnje šo sam rekla Rudolfu je:“ Volim te i uvijek ću te voljeti čak i na onom svijetu, nikad te neću zaboraviti.“
On je meni rekao svoje riječi koje su trebale biti posljednje ali... čula sam otvaranje vrata i na brzinu kroz suze mu rekla da uzme pištolj u ruke da skupa možemo „otići“.to je bila najveća greška...ja sam povukla okidač... vrata su se otvorila i moj otac ga je spasio.
Ja sam vidjela samo ogroman bljesak. Bljesak spasa...
3.
Da, ja sam mrtva.
Doživjela sam ono što sam oduvijek željela. Vječni mir...
Posječujem je i danas, to je ta kuća sa uvijek otvorenim vratima svim ljudima.
Slušam smijeh i igru djece. Njihove djece. Moje jedine sestre i Rudolfa. Često pričam s njime. Na mom grobu vidim ga svaki dan. Voljela bih da me čuje... kao što ja čujem njega. Da me osjeti kao što ja osjećam njega dok pričam s njim u snu ali ne može...niti će ikad moći jer...
Jer ja sam mrtva.
by: QueenMab
Post je objavljen 18.10.2007. u 22:38 sati.