"...Odjednom Tragy sjedne u krevetu s nejasnim osjećajem o nekom vrtu pa bi htio promisliti: Kad je to bilo, jučer? I muči sebe: Prije godinu dana? I pomalo mu dođe do svijesti da je to bio san, samo san, dakle ništa. To mu ne da mira. -Kada su snovi? - upita se glasno. Pa ispripovjedi gospodinu von Kranzu, koji ga je posjetio u sumrak: Život je jako prostran a ipak u njemu ima posve malo stvari, tek svaku vječnost po jedna. Ono što plaši i umara jest prelaženje. Kao dijete bio sam jednom u Italiji. Ne znam mnogo o tome. Ali kad ondje idući poljem zapitate seljaka: "Koliko je još daleko od sela?" - "un' mezz' ora", reći će. A drugi će reći isto, i treći također, kao da su se dogovorili. Pa se ide cijeli dan i još se ne dođe u selo. Ali u snu sve je blizu. Ondje se ne bojimo. Mi smo zapravo stvoreni za san, mi uopće nemamo organe za život, nego smo ribe koje žele letjeti. Što nam je onda činiti?..."
R.M.R.: Ewald Tragy
Post je objavljen 18.10.2007. u 22:30 sati.