Marketing
Ne puštaj ...
Evo trenutno sam u koma stanju pa kaj ste sumnjali da ću vas poštedit
, jedna pjesma za mog ...ah...jednog koji zapravo i nikad nije bio moj..
Sjetit ćeš se jednog dana što bio si mi u životu,
shvatit ćeš koliko si mi...značio.
Jedne noći kada žuti će mjesec past nad hladan grad
znat ćeš da nema me više,
a shvatit ćeš da nitko te nikada...nije volio kao što sam
te nekada voljela ja.
Otići ćeš...na moj grob i uz zapaljenu
svijeću moliti za oprost,ali umjesto glasa mog što
oprost ti daje,ti ćut ćeš samo jecaje svoje i svoje suze
kako padaju po mojoj vječnoj postelji.
Nadam se da pitati tada ćeš sam sebe kako mogao
si samo tako otići,kako mogao si
po zadnji put usne mi usnama dirati,a da to nisi radio
iskreno,a da to nisi radio jer si me volio.Digni se
tada,ljubavi jedina,i otiđi uz pratnju tišine i
svojih koraka,hodaj polako,ne okreći se i
ne vraćaj se jer tvoje me prisustvo...i mrtvu
boli...
a sad jedna pričica...
+++ +++
Ne puštaj
+++ +++
SANJALA SAM da sjedim na oblaku. Sanjala sam tebe. Sanjala sam sunce iznad nas. Vidjela sam ga. Stisnula
sam onu kartu u svom džepu. Ti ju nisi imao. Ti si pripadao ovdje. Ja sam bila samo posjetitelj. Ti ostaješ tu
ZAUVJEK. Ustvari, TO SMO MI. Mi NISMO ono što smo mislili da jesmo. Mi NISMO one dvije osobe koje su sjedile
jedna pored druge, pričale nekoliko puta, proživljavale svoje rutine s nekoliko međusobnih interferencija. To je
jedan drugi svijet. Onaj koji sam odbacila. Onaj koji ne želim. Prokleti košmar. To je ono nestvarno u mom
životu. Ono imaginarno. Nepostojeće. Ovo. To je ono stvarno. Istina. Mi ovdje smo istina. Mi smo san.
Nebo je sivo. Pada kiša. Kapljice klize po staklu. Po mom staklenom obrazu. Led se topi. Dala sam se zalediti.
Rekla sam im da me probude u nekom ljepšem vremenu. Rekla sam im da me paze. Ali izvadio me. Netko. I
ostavio vani na kiši. I zaboravio me. Prvo da se ODLEDIM. Da OSJETIM hladnoću, kišu, mrak. Da osjetim kako
prodire u mene. Da istrunem tamo sama. Poput pseta. U kutiji.Čekam svoju smrt. Konačni MIR. Pokušavam
zanemariti bol. Pokušavam zaboraviti na sve. Neću dugo čekati. Sigurna sam u to. Više ne osjećam ruke ni
noge. Samo trnci u trbuhu. Tjeraju me na SMIJEH. Smijem se poput glupog djeteta. Zadnji puta. Ne mogu se
kontrolirati. Već me boli trbuh, ali ja se još uvijek histerično smijem. Smijem se sama sebi. Polako osjećam kako
oni trnci nestaju. Osjećam kako se raspadaju. Prestajem osjećati utrobu. Još samo srce kuca. Svojim
NAJJAČIM otkucajima. Jedino još ono osjeća šugavu bol. I dopušta joj da ga obuzme. I počne ga gušiti.
Stišavati. Polako se zaustavlja. Razmaci između otkucaja postaju sve veći i veći...Čujem neke glasove u
daljini. Približavaju mi se. Prepoznajem ih mutno. To su ONI. Sada su me se sjetili…Izvadili su me iz kutije i položili
na bolnički krevet. Čujem elektricitet kako prolazi kroz mene. Čujem histeriju u zraku. Paniku. Njihove glasove
koji me bodre. Čujem ih, ali ih ne osjećam. Ne više. Osjećam mir. Kako me obuzima. Ponovno. Sada me više
neće moći vratiti. Više niti čujem niti vidim. Moje misli više nisu ovdje. Moje su misli IZNAD SVEGA. Lišene svakog
ometanja. ČISTE I HLADNE.Osmjeh mi se razvukao po licu. Poslijednji osmijeh. PUSTITE ME na miru. Želim sanjati.
Vidim te. Ti si svjetlo. Znam da me nisi ti izvadio. Vjerujem ti. To nisi bio ti. Niti sam to bila ja. OVO SADA, OVDIJE,
TO SAM JA. Glasovi – više ih ne čujem. Spodobe – više ih ne vidim. Samo otkucaji, sve sporiji i sporiji. I TI. Na
svom oblaku. Smiješ se. Samo kad se srce smiri, onda ću osjetiti sreću. Sada se još muti sa boli. Prestani kucati!
Ostaješ samo ti.
Ali gubim te. Jebemu. Zašto? Čekaj. Tvoj osmjeh. Postaje iskrivljena grimasa. I ovo je laž. Hah….
hahahahhahhahaha… Istina. Apsolutna istina ne postoji. Koja sam ja budala... Ne postoji apsolutno dobro.
Samo uljepšano prokleto zlo. Bitna je samo perspektiva. Kut gledanja. Ne postoji ni raj ni pakao. Postojimo
samo mi. I ono što sami stvorimo. To je jedino istinito. Istina je samo naša. Istina je subjektivna. Nitko nema
pravo prisvajati istinu. Samo da me nisu pokušavali vratiti. Budale! Zaustavili su me na sredini. Uzeli su mi život i
uskratili smrt. Ponovno čujem i vidim. Vidim njihova lica, nasmješena, sretna. Kao nakon dobro obavljenog
posla. Grle me, ispričavaju se, uzimaju me za ruke. Gledam ih. I ne osjetim ništa. Vidjela sam i tebe u daljini. Ali
to ionako više nisi bio ti. Nisam ništa osjetila. Ni kišu, ni sunce, ne više. Nisam osjećala ni ruke ni noge, ali
svejedno sam mogla hodati. Da sam stala na čavao, ne bih više osjetila. Opipali su mi bilo. Prestrašili su se
kada nisu ništa osjetili.
Mogla sam vidjeti strah u NJIHOVIM očima. Ustala sam se iz kreveta počela hodati. Mrtva, ali zarobljena na
ovom svijetu. Bez nade, bez smjera, bez cilja. Do obale. Sama.
***Molim za san… Vrati mi san! Tako sam umorna…………… ***
Post je objavljen 18.10.2007. u 20:09 sati.