Runaway train.........................
Call you up in the middle of the night
Like a firefly without a light
You were there like a slow torch burning
I was a key that could use a little turning
So tired that I couldn't even sleep
So many secrets I couldn't keep
Promised myself I wouldn't weep
One more promise I couldn't keep
It seems no one can help me now
I'm in too deep
There's no way out
This time I have really led myself astray
CHORUS
Runaway train never going back
Wrong way on a one way track
Seems like I should be getting somewhere
Somehow I'm neither here no there
Can you help me remember how to smile
Make it somehow all seem worthwhile
How on earth did I get so jaded
Life's mystery seems so faded
I can go where no one else can go
I know what no one else knows
Here I am just drownin' in the rain
With a ticket for a runaway train
Everything is cut and dry
Day and night, earth and sky
Somehow I just don't believe it
CHORUS
Bought a ticket for a runaway train
Like a madman laughin' at the rain
Little out of touch, little insane
Just easier than dealing with the pain
Runaway train never comin' back
Runaway train tearin' up the track
Runaway train burnin' in my veins
Runaway but it always seems the same........................................................
Kolike su moje sekunde.. a tvoje?.. imam li pravo na određen broj treptaja.. trebam li zatim.. prevršenu normu skupo platiti... žalim za napuštenim, prošlim.. ostavljenim.. Samo sam još jedna neizmjerno zaljubljena jedinka... ali to ne znači da... da me voli... samo sam još jedno živo biće.. ali to ne znači da moram živjeti...voljeti.. živjeti...i tako... igram šah sa životom.. sad trenutno pomičem lovca... Imam osjećaj da će se okoristiti kraljicom... odu moji pijuni.......pljunut će me kao bankomat onaj bezvrijedni glupi novac... i netko će me pokupiti... onda me prenositi.. mnome plaćati... a ja ću se izlizati.. onda će me u smeće... Koliko je zapravo varijabilan Život? Koliko figura ima On.. a koliko ja? Mogu biti kap..
ali mogu i slap.. sve ovisi o bujici koja me stvori... a izvorište.. čistoća... samo još neke malo jače karte koje miješa sudbina.. sve je igra...ali kad gubi igrač.. gubim ja... bit ću automat... zamislite... sjene me proganjaju... a tuga nije ni približno na izmaku.. u naponu snage čak će odrasti.. prije mene.. a biti ću premalena da ju svladam...tada ću joj služiti...i onda... onaj škrip koji nastaje kada su vrata stara.. oronula.. a nema ih tko podmazati.. takav će biti moj plač... Jesi li jadan kad je nada sve što imaš? moraš li biti jadan ako se zaljubiš u pijedestal? Želiš li biti jadan ako prihvaćaš istinu? Nije to zapravo ljubav... smiješ se dok ti se oči pune suzama.. u nagonu smijeha najednom siješ suze.. a samo smijeh od toga niče..i netko drugi žanje... ubire.. a ti nemaš suza.. pa se smiješ...dok se ne rode nove...budu.. evo sad.. slijedeće minute... i opet ostaješ bez sreće... Kad strahuješ da će ti život proteči.. i više neće naletjeti nitko kao ON... trebaš li ugrabiti priliku i stati na taj jebeni pijedestal na kojem je i ON.. i makar.. onako malena..čak izuti cipele da ti stopalo stane uz Njegovo? Kao u Pepeljuzi.. čak i komad noge odrezati.. samo da stane.. Je li to previše? pretjerano? Ili čekati da ti sam pusti stube... pa da se popneš.. i izblijedjeti u čekanju... izvjesno znaš da toga neće biti.. jer je stube pustio već nekome drugome? Ili upravo postavlja baršunasti tepih.. i pritom se sjeća.. one jedne kojoj je pustio.. ona je stigla do vrha.. vidjela.. ali nije smatrala da je dovoljno fino za nju.. stoga se spustila... bez okreta.. bez odmaha.. bez zahvale.. što nije pala... što ju je držao.. Ja.. zar ja da to čekam??? Skrivanjem.. samo se skrivanjem mogu još dublje skriti.. samo skrivanjem mogu biti u mislima na pijedestalu.. tamo gore...i hodati tim baršunastim tepihom.. a u bolnoj stvarnosti... samo ću gledati kao malo , neuko..neodređeno biće.. bez potpornja nekih.. bez dozvole.. bez izlaza.. bez stuba prema gore... Skrivat ću se i dalje..Samo pitam.. je li život tome namijenjen... Nemam dovoljno ''glasa'' da te zovnem... i viknem da mi spustiš stube...neka... ostani TI na pijedestalu... povremeno ću te viđati.. zapravo kroz slova... jer se slike bojim... Ne želim tako.. ali... strah prevlada... i u čeliji si.. a rešetke su guste.. i njima protječe struja.. njima protječe dodatni strah.. ne želim ga pokupiti.. ne želim se zapravo osloboditi...Radije ću biti list.. pa gazi po meni... ne.. bolje je snijeg.. pa da ti se otopim na nosu... možda budem pahulja tako snažna... tako hladna i neotopiva pa ti ostanem na nosu dok se budeš penjao do svoga pijedestala.. tj. ako se uopće ikada spustiš meni do dosega... kad se popneš... možda tako.. neprimjetno.. budalasto... kao uljez.. stanem do Tebe... htjet ću.. da se nikada ne otopim... sada imam cilj...i Život... imam sekundi koliko želim... treptaja koliko trebam... SADA ŽELIM BITI SNIJEG!!!... ti reci.. ako ti bude hladno... bit ću cvijet... ako ti se kiše... reci.. bit ću more.. ako ne znaš plivati... ne boj se... bit ću brod... ......................................................................................................................
Ne sanja li se svakim pogledom sve više.. svakim uzdahom sve smo stariji... svakim dodirom sve bolesniji...
Možda želim biti stara i bolesna sanjarka...
Makar i u mislima.. na tom studenom... tako visokom... divotnom pijedestalu.......................................................................................................
Samo neka nitko ne primijeti moje godine.. neka se ne smije mojim snovima.. i neka me ne dira............................................nitko.. osim.. nema veze......
neka nitko ne zna.... Sram me reći... strah je otrov... a podsmijeh pucanj.......
Zašto reći... i ovako je isto... Nitko ne zna.. a ovo ne pišem ja.. već onaj nespretni dio mene.. koji je već umoran.. od skrivanja iza skrivenog....neka nitko ne zna... ako i zna... neka se napravi glup... ovo nisam ja... ovo je.................................jedna...............................................................................
Stara..... i Bolesna.........Sanjarka......................................................................
................. .......................... ............................. ....................
Stih se može skriti,
čovjek ne mora čovjekom biti,
Kap se može ponadati...
ali
nikada neće slapom postati....
...............
Jedino je san,
mjesto za opuštanje,
psihijatrija za najluđe,
stolica za najteže...
I tamo si na svome,
kojem ne možeš biti sada,
tamo si doma,
u svojoj sreći,
boli te kad ne sanjaš..
No kad zaboli...
samo moraš leći....
........
,.................
Da ganjam odbjegli vlak?
Hoću ga stići?
Čar nije u ishodu...
Već u ganjanju......
..............
.........................................................
Post je objavljen 18.10.2007. u 20:00 sati.