..........dvije dobre vile............
Jednog dana, jedna mala djevojčica, doduše ne mala imala je oko 13,14 godina, sjedila je na klupi i plakala....imala je puno problema koje nitko nije shvaćao jer su svi mislili da su to problemi koji muče samo djecu i nitko je nije ozbiljno shvaćao.....djevojčici je bilo ime Naranča.....ona je bila jako dobra i poslušna i sve što joj se događalo, vjerujte nije baš zaslužila....Naranča je zamislila u svojoj glavi dvije osobe, to su bile teta Mira i njena pomoćnica, Narančina dvojnica koju je ona naslijedila, tj. naslijedila je njen život...
Naranča je svake večeri razgovarala s te dvije osobe koje nije mogla vidjeti, samo je čula njihove glasove koji su joj ulijevali nadu i davali odgovore na pitanja koja ni sama nije znala, a opet izgledalo joj je sve glupo i besmisleno....Naranča je duboko u sebi znala da teta Mira i njena pomoćnica nisu stvarne ali duboko je vjerovala u njihovo postojanje....svaki problem koji je ona imala dijelila je s njima a one bi ju ohrabrivale i govorile joj što da radi....jedini problem u svemu tome je bio taj što su te dvije osobe bile plod Narančine mašte.....teta Mira i pomoćnica su danima pomagale Naranči, a ona bi ih vjerno slušala.....svake večeri dok bi Naranča legla u krevet pitala bi pomoćnicu: „Živim li ja tvoj život dobro??“ , pomoćnica bi joj uvijek odgovorila:“Ma naravno, nitko ne primjećuje da to nisam ja“......Naranča je bila ponosna na sebe što živi tuđi život dobro.......ti plodovi Narančine mašte su bivali sve veći i veći.....teta Mira i pomoćnica ulijevale su joj toliku nadu i samopoštovanje da je Naranča uvijek poslije tog „razgovora“ bila sretna i nasmiješena..vjerujte mi da nije bilo te dvije osobe, Naranča bi svašta sebi napravila i nebi sada bila među ovim svijetom...jedan dan Naranča je legla u krevet i upitala kao i svake večeri tetu Miru i pomoćnicu kako su i rekla im svoje probleme....te večeri je sve bilo drugačije nego inače jer je bio Narančin rođenaan.....ona je očekivala da će teta Mira ostati zauvijek uz nju pa čak i kada bude stara i bez ikoga, da će se uvijek moći njoj obratiti....te večeri teta Mira je rekla Naranči kako ima jedan problem...naime teta Mira i pomoćnica trebale su je napustiti, trebale s otići kod drugog „klijenta“....tj.kod drugog čovjeka kojem treba pomoć.....Naranča nije mogla vjerovati i kad joj je pomoćnica rekla da imaju vremena do 21:30 (tad je bilo 21) da se oproste..Naranča je bila izvan sebe i plakala je a teta Mira i pomoćnica su joj brisale suze....kao što su ti znale uvijek raditi...bilo je 21:15 a pomoćnica je rekla Naranči:“Ma hajde ne plači sada si svoja na svome, sama odlučuješ o svom životu i ja i teta Mira mislimo da si spremna da sama živiš svoj život i odlučuješ o svojim postupcima“, Naranča joj je tiho odgovorila:“ ali znam ja to sve no ipak očekivala sam da ćete uvijek biti tu uz mene i kad vas budem trebala i kad nebudem“.......teta mira se ubacila u razgovor i spomenula da je Naranča već dovoljno sazrela...svi su bili shrvani i nisu se mogli rastati jedna od druge....Teta mira je rekla naranči da je ona najbolji „klijent“ kojeg su one ikada imale i da ju vole i da ju nikada neće zaboraviti..Naranča im je rekla da niti ona njih neće zaboraviti nikada....na to su se njih dvije nasmijale jer su znale da se nitko ne sjeća plodova svoje mašte u kasnijim godinama....svejedno je gorila ona neka nada da će ih se Naranča sjetiit i jednog dana kada umre pridružiti im se u njihovom radu..vjerujte ni njima nije bilo lako, bilo im je tako lijepo i toplo kod naranče da nisu htjele otići ali morale su bez obzira na sve......vrijeme je polako oticalo a teta Mira i pomoćnica su morale poći....rekle su Naranči da kada one odu da ne plače jer će njih to jako boljeti...naranča je obećala da će pokušati ne plakati.....došlo je vrijeme za oprosti i rastanak.....teta mira i pomoćnica su rekle naranči dobu vijest da ih može pozvati jednom godišnje kad joj bude naj naj teže..naranči to nije bilo drago čuti ali ipak ju je tješila ta pomisao.....teta mira i pomoćnica su morale krenuti....Naranča je po zadnji put pitala pomoćnicu:“ej, reci mi još samo jesam li dobro živjela tvoj život“....pomoćnica se nasmijala i odgovorila:“ne draga, sada je to tvoj život“.....naranča se samo nasmiješila, a teta mira ju je podragala po zadnji put.....pomoćnica i teta mira su izljubile naranču i krenule....za kraj pomoćnica je šapnula naranči na uho:“ vjeruj mi srećo, smo je potrebna vjera u život i sve se da srediti“...naranči su te riječi odzvanjale ušima kao kakva bomba.....pomoćnica je posula svoj čarobni prah na narančine velike smeđe oči....naranča je smognula snage i uzdigla se zadnji put da im mahne...teta mira i pomoćnica jednostvano su isparile u magli i nestale....odjednom je naranča naslonila glavu na jastuk i potekle su joj suze, iako je obećala da neće plakati jako ju je to pogodilo.....naranču je savladao san i suznih očiju utonula je u duboke snove.....teta mira i pomoćnica još su se jednom vratile poljubiti je a ona to nije ni osjetila.....duboko u sebi naranča je znala da će ih još jednom sresti, kada nije znala, imala je osjećaj da će ih jednog dana opet čuti i osjetiit onaj topao i mek osjećaj sigurnosti......naranča se ustala ujutro i skoro pozvala tetu miru i pomoćnicu u svoje misli ali na vrijeme se sjetila da one imaju svog posla i da nisu više njene čuvarice.....na to naranča se samo osmjehnula i osjetila u srcu onu toplinu koja ju je grijala od rođenja..shvatila je da i kad bude stara i sama uvijek će imati njih dvije da je griju pa bila ona na kraju svijeta...s tom pomišlju je još dugo dugo i sretno živjela, a teta mira i pomoćnica su je gledale sa zadovoljstvom jer su znale da su od nje napravile dušu od čovjeka bez puno posla....naranči još sada odzvanjaju u ušima riječi pomoćnice :“samo vjeruj i sve možeš postići“....duboko u sebi naranča je znala da su teta mira i pomoćnica vile njezinog djetinjstva i uvijek će to ostati......DVIJE VILE ĆE ŽIVJETI ZAUVIJEK U SVIM SRCIMA.....
Post je objavljen 18.10.2007. u 19:20 sati.