I tako,jedan je tragičan događaj vratio u sjećanje neke stare trenutke naših života…kliznuli su samo tako,jedne noći,ok,jučer navečer…ali jedne noći zvuči poetskije.
Opet je bilo ljeto 2000.godine u dalekom Svetom Naumu na Ohridskom jezeru,a mi smo se još družili s našim starim hipijevskim društvom,Verinom izgubljenom ekipom iz gimnazije.Vlatko,koji još nije bio slavni pjevač Morala,svirao je gitaru na pješčanoj plaži,a mi smo trčali bosi i urlikali s vijencima od vrbe na glavi.Tada se pojavio njegov prvi album,a mi smo u šali prerađivali glavne hitove.Još uvijek nas čujem kako zavijamo;… sonce vo tvoite mrsni kosi…tvoite bakneži na moite beli čorapiii,cela nok mi budat košmariii,dve nedeli neisprani i usmrdeniii,daj ednaš, dušo, bar isplakni giii…(za one koji ne razumiju…sunce u tvojoj masnoj kosi…tvoji poljupci na mojim bijelim čarapama,cijelu noć mi bude košmare,dva tjedna neisprane i usmrđene,daj jednom dušo bar isplakni ih!)
Ljeto 2001.,trgovski centar Biser u skopskom naselju Aerodrom.Ja,Wilko,Vera i Maca žderemo…iljada i dvesta pici da izedemeeee…(pojest ćemo hiljadu i dvjesta pizza)
E,pa onda naša ekipa,Sofče,Mimi,Nela,dečki iz Kisele vode…zima 2003.Ako me pogledneš vo oči(ako me pogledaš u oči) Naravno,svi gledamo u križ,kao po zapovijedi.Zatvorska pjesma(Soba za taga)…pomegu vrati i rešetki na krevet spomeni ležat,tuka se moite okovi,no kako olovo težat…(između vrata i rešetaka na krevetu leže uspomene,tu su moji okovi i kao olovo teže)Bila je to hladna zima i snijeg je bio opak.
Ljeto 2004.Doris prvi put dolazi u Skopje i Nikolina s njom.Sjedimo u gradskom parku s alkoholom i gitarom,a Willa pravi black metal verziju i growla;…izlaži me ušte ednaš…(laži me još jednom)Tog istog ljeta osim posebnih obrada za tadašnji ljubavni par,Simona i Sanju(gimme dope,Simona i oh,please stay by me,Somonaaa),Vera im pjeva ometajući ih dok se ljube;…usni na usni,tivka muzikaaa…
Vera se vraća s nama u Hrvatsku,snimamo „Matovilku 1.dio“,Nikolina bubnja na dasci.Jelena i Willa sviraju u Artu nešto kasnije,a zaštitna pjesma ljeta s kojom zarazismo cijelu Hrvatsku;… I ledena i medena,se praviš svoja…!!! Pa onda vječiti poklik;…site ve sakam,makar vrne…bez kojeg nikamo nismo išli.(sve vas volim makar pada kiša)
Pa ona luda Eurovizija kad je onomad pobijedila Ruslana,svi smo ga gledali s onom glupom pjesmom…life is a book…kad je to bilo,2005.?
Konačno,ljeto 2007.,na moru u Orahovcu,par kilometara od Kotora,ja,Willa,Zvine i naša sestrična Ivana urlamo verziju pjesme za koju nas je inspirirala igra kartama.Imali smo malih problema s damom(babom),pa je na kraju ispala pjesma;…jer baba nije kamen,baba nije kaaameen…Ovjekovječili smo je čak na fotografiji,kartu dame s kamenčinom s plaže na sebi.
Cijeli život obilježen.Bio nam je inspiracija.Što reći na kraju?Žao nam je i sjetimo se starog hita Novih fosila(nije Košulja plava!),koji nam ostavlja samo jedno pitanje;
E,naš Toše,e, naš Toše,
Gdje li sada pjevaš,Toše?
Reci,Toše…
…i dali pamtiš sva ta ljeta,
Srcima našim tako sveta?
Post je objavljen 18.10.2007. u 14:12 sati.