Marketing
...ponekad...
Ponekad, sve rjeđe, a ipak često… razmišljam o Tebi..
Ponekad, sve rjeđe, a ipak često pred oči mi iskoči neka slika mene i Tebe; nas.. i uhvatim samu sebe kako se smiješim.. i srce zatreperi baš kao tih večeri.. jer srce ne zna, ne želi shvatiti.. ne razumije da je kraj… pa ipak na kraju shvati.. i ponovno zatreperi, ali od srama.. od srama što se ponovno prevarilo..
Ponekad, sve rjeđe, a ipak često dopustim sebi tračak nade.. dopustim si misli o tebi, o nama, o budućnosti..
Ponekad, sve češće, ali ipak rijetko dopustim da me potpuno smete sunčani dan, i pjev ptica, i osmijeh nepoznatih lica u prolazu.. i smiješim se.. smiješim se danu, i svijetu i ljudima.. smiješim se novim prilikama, starim uspomenama… smiješim se ljepoti, smiješim se smijehu..
Ponekad, sve češće, ali ipak rijetko smiješim se ljubavi… smiješim se starim ljubavima.. smiješim se novim ljubavima.. smiješim se ljubavi oko sebe, smiješim se ljubavi unutra, u sebi… samo se smiješim..
Ponekad, sve češće, a ipak nedovoljno često, zahvaljujem Bogu na sunčanom danu.. zahvaljujem Bogu na smijehu, na zdravlju, na ljubavi… zahvaljujem Bogu na ljudima oko sebe, koji mi znače tako puno jer se znaju smijati samnom.. i jer se znam smijati s njima.. i jer znamo kako.. znamo kako voljeti jedni druge..
Ponekad, sve češće, a ipak nedovoljno često, shvatim koliko sam sretna…
Ponekad, sve češće, a ipak nedovoljno često, ogledam se oko sebe i samo se smiješim.. smiješim se jer vidim smijeh.. smiješim se jer vidim nasmiješenu sebe kao odraz u tuđim očima.. i smiješim se jer moje oči odražavaju stotine nasmiješenih ljudi oko mene.. i tada opet sunce sja… pa si zajedno dopuštamo da nas smete sunčani dan, i pjev ptica, i osmjesi nepoznatih lica u prolazu.. i zajedno se smiješimo danu i svijetu i ljudima.. i novim prilikama i starim uspomenama…. Zajedno se smiješimo ljepoti.. zajedno se smiješimo smijehu…
I tada, sve rjeđe, a ipak često, pred oči mi iskoči ona stara slika mene i tebe; nas… i srce ponovno zatreperi, pa zbunjeno shvati da je kraj…
No tad se trgnem i pogledam kroz prozor u sunčani dan; i pogledam oko sebe, u mnoge oči koje me gledaju, zbunjene i tužne, ne shvaćajući gdje je nestao moj osmijeh… i tad se nasmiješim da bi se oni mogli smijati, i oni se smiju jer se i ja smijem, a ja se smijem jer su onu sretni.. i znam da su oni sretni samo zato što se ja smijem…
Ponekad, sve češće, a ipak nedovoljno često, zahvaljujem Bogu što imam Njih… svoje Prijatelje… 
-Tamara- 
Post je objavljen 17.10.2007. u 23:26 sati.