Pregled posta

HISTORIA APERTA vs. HISTORIA REDUCTA ("Kangrgizam" i filozofija južnoslavenskog rasizma)

Napisao: Ivan Biondić

Glede obilježavanja 80. obljetnice rođenja Gaje Petrovića, koji uz Franu Petrovića i Ruđera Boškovića "čini trolist naših najpoznatijih filozofa uopće", Danko Plevnik, vidi "promplamsaj praksisovske filozofije", kojoj je Petrović jedan od utemeljitelja (Slobodna Dalmacija, 17. ožujka 2007.). Naime, on drži da su "današnji filozofi prihvatili demokraciju, ali se nisu suprotstavili nacionalizmu u tuđmanizmu na način koji su se praksisovci odupirali staljinizmu i titoizmu". S tim u svezi, "kameleoni bi se začudili koliki broj filozofa u Hrvatskoj može brzo mijenjati boje vračajući filozofiju u status služavke teologije". Suprotno tomu, harni su praksisovci (M.Kangrga, Ž.Puhovski, L.Veljak, N.Miščević, N.Čačinović, M.Kukoč, I.Supek) bili "govoreća manjina hrvatske filozofijske savjesti". Ukratko: praksisovci naprijed, ostali stoj!
Ta Plevnikova manihejska lijevo-desna dijagnoza, glede neriješena pitanja hrvatske identifikacije, klasičan je primjer viktornovakovskog standarda. Naime, razlikujući starčevićansku pravašku (kao promicateljicu "rasističkog nacionalizma" i "budućeg klerofašizma") i strossmayerovsku jugoslavensku tradiciju (istinsku ispovjedaonicu "bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda") još je Viktor Novak, bivši klerik i jugoslavenski mason, u knjizi Magnum crimen (Zagreb, 1948.), uspostavio čvrste kriterije za prosudbu hrvatske nacionalne identifikacije.
Međutim, onkraj viktornovakovske evaluacije, kao paradoks naše "tranzicijske" intelektualno-političke elite, tragom pozicije rasno-klasnog (neo)jugoslavenstva, upravo su praksisovci kao ideolozi otvorenog društva, uzorak "kamleonske paradigme".
Kako su praksisovci "preko noći postali liberalnim demokratima"? Netom njima pripisani Mislav Kukoč (1999.) svjedoči, da su oni spektakularno "preko noći promijenili stranu, neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko-egalitaristički marksistički svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma". Ipak, u jednom se nisu promijenili, a to je "osporavanje hrvatske nacionalne samobitnosti i državnog suvereniteta". Zapravo, promećući se u teoretike "otvorenog društva", praksisovci su - zaglavljuje Kukoč - "nastavili teorijske bitke protiv hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, samo što su to u bivšem režimu radili s pozicija jugoslavenstva i marksističkog internacionalizma, a danas s pozicija građanskog univerzalizma i globalizma".
Kako su praksisovci prisvojili otvoreno društvo? Kao veliki pobornici otvorenog društva, oni nastoje uvjeriti kako su nekoć samo deklarativno iskazivali svoju odanost socijalizmu i revoluciji, ali su se zapravo i onda borili za liberalnu demokraciju, ljudska prava i slobodu mišljenja. međutim, to je fikcija koja nema nikakve veze sa svijetom u kojem smo živjeli. Naime, dobro rasčlanjuje Nenad Sesardić (2002.), vodeće ime hrvatske analitičke filozofije, "dok su oni kao urednici raznih edicija harali hrvatskim izdavaštvom, ti ljudi kojima su danas puna usta otvorenog društva dali su prevesti gotovo čitav marksistički korpus sve do najbeznačajnijih i najopskurnijih autora, ali nikako nisu mogli naći prostor za objavljivanje slavne knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, od koje i potječe suvremena široka upotreba pojma otvoreno društvo."
Polazeći od lažne dileme "nacionalizam ili kozmopolitizam", tako jedan od vodećih praksisovskih ideologa, kao suvremeni homo fraus, Nenad Miščević (2001.), drži da je moguće jednostavno preskočiti i "ukinuti" naciju-nacionalizam. Name, "neki od nas, umorni od divljeg nacionalizma, izolacionizma i kulturnog propadanja kod kuće i u susjedstvu, od Bosne i do Kosova, izravno smo se okrenuli globalnosti kao lijeku". Miščevićevo proglašavanje liberalizma i nacionalizma nekompatibilnim klasičan je primjer nepovijesnog mišljenja. Koliko u jednom pluralnom društvu, ono i bilo politički legitimno, ipak u tomu nije teško prepoznati prije svega nemirenje s nacionalnom (hrvatskom) državom. S tim u svezi, zapaža Slaven Letica (2002.), "za narod koji je gotovo tisuću godina sanjao i čekao vlastitu državu i koji je tu državu ostvario u krvavom ratu, Miščevićeva alternativa divlji nacionalizam ili globalnost kao lijek - djeluje uvredljivo".
Nastala onkraj (južno)slavenske identifikacije (koja je u biti rasistička), hrvatska se nacionalna država 90-tih godina, po ideološkom obrascu praksisovske filozofije, proglašava rasističkom i zločinačkom. Štoviše, pod naslovom "Filozofi prakse ponovno jašu", spomenuti N. Sesardić (2002.) upozorava na Kangrgino originalno biološko objašnjenje o "defektnosti hrvatskog naroda". Proglašavajući tako jednu čitavu naciju "genetski poremećenom" i "bolesnom u svojoj genetskoj srži", Kangrga (2001.) utvrđuje da "hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu". U surječju "ljevičarskog rasizma" (M. Ivkošić), Kangrga je zasigurno šampion "govora mržnje". Onodobno je tako zagrebačkog dogradonačelnika obilježio "kao ruralno biće, koje svojim rodovsko-plemenskim mentalitetom iz sela susjedne države nema nikakve legitimacije da bilo što bitno odlučuje u životu glavnog grada Hrvatske". Uopće su Hercegovci, prema tom "tankoćutnom" filozofu prakse, "jasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši, švercerski drparoši po profesiji".
Kao "jugointernacionalisti" prezirali su nacije i nacionalizam, kao i svaki razgovor o nacionalnom pitanju. U svezi s tim, raščlanjujući tako "šanse mogućih separatističkih avantura", uoči jugoslavenskog raspada, posve odanom "neprikrivenom privrženošću jugoslavenstvu", Predrag Matvejević (1982.), jedan od praksisovskih korifeja, "pretpostavlja da opredjeljenje za jugoslavensku zajednicu nema alternative koja bi bila razumna". Budući da "historijski subjekt revolucionarnih promjena je radnička klasa, tj. radnički proletarijat, a ne građanske nacije", zaključuje on, jednostavno "izvan Jugoslavije nema ni za kog od nas pozitivne alternative: nacionalne, državne ili društvene". Kako svjedoči Stanko Lasić (2000.), "Praxis mahom nije spominjao ni srpstvo ni hrvatstvo, naglašavalo se jugoslavenstvo i čovjek kao takav. To se moglo doživjeti - u krajnjoj konzekvenciji - kao potiskivanje hrvatstva, ali ne i kao njegovo negiranje. Srbi u Hrvatskoj našli su u njemu svog zaštitnika".
S tim u svezi, polazeći od klasno-rasnog jugoslavenstva kao konačna rješenja, praksisovska je elita promicala "tvrđe" ili "mekše" velikosrpske pozicije. Kao odgovor na raspad scijalističke Jugoslavije, upravo je na njihovu nadahnuću, u Zagrebu (1989.) utemeljena Ujedinjena jugoslavenska demokratska inicijativa (UJDI). Naime, nacionalnim je pokretima, tvrdi Lino Veljak (1990.), "trebalo suprostavljati zbiljske alternative: u prvom redu demokratsko konstituiranje Jugoslavije po principu jedan čovjek - jedan glas". Takva je "ujdi-mi-dojdimi" opredjeljenje, koju je posebice poticala Supekova Koalicija narodnog sporazuma, primjećuje Josip Šentija (2003.), tada tjerala vodu "prema političkom programu restauracije, koji su objavili Milošević i generali, kao platformu za preuređenje SFRJ po njihovome".
Kada je već uspostavljena hrvatska nacionalna država, uz poznati ideologem "demokracija ili nacija", Vesna je Pusić - Berkovićeva "kozmopolitsko-liberalna politička femina" iznašla instrument za njezino osporavanje, što je najzad i operacionalizirano u haaškoj formuli - kao "zajedničkom zločinačkom pothvatu". Međutim, ozbiljni teoretičari, konačno i povijesna praksa, između nacije i demokracije ne vidi nikakav prijepor. Spomenimo i korifeja anglosaksonske filozofije Richarda Rortyja, kojega učeni Plevnik ovdje priziva u razrješavanju nekih ontičkih pitanja. Naime, polemizirajući s predstavnicima američke ljevice (koji su tvrdili da je ljubav prema domovini primitivni, atavistički osjećaj) američki je filozof ukazao na fundamentalnu važnost "osjećaja nacionalnog ponosa" i "osjećaja zajedničkog nacionalnog identiteta" za razvoj zdravog društva.
Srećom je pitanje nacionalne identifikacije, kako smo upozoravali na ovim stranicama, onkraj viktornovakovske evaluacije iza nas. Na temelju inozemnih i tuzemnih istraživanja (posebice biogenetike), te ponovna otkrića Tanajskih ploča - europske osobnice Hrvata (II./III. st. poslije Kr.), na prijelazu ovoga tisućljeća, onkraj ideološkog etnojezičnog (jugo)slavizma (herderovski model "Blut und Sprache nacije"), uspostavljena je tako znanstvena paradigma identifikacije Hrvata - politički kroatizam (rousseauovski model "ugovorne civilne nacije"). Promjenom paradigme, parafrazirajući akademika Bilandžića, tisuće je (među njima i praksisovskih radova) preko noći postalo "znanstveno smeće". Kroatistička paradigma nacionalne identifikacije omogućava da se, naspram privjeska kolonijalne južnoslavenske/zapadnobalkanske (historia reducta), hrvatski narod (nacija) - opstojeći na moći iz sebe - čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna politička cjelina (srednje)europske i svjetske povijesnice (historia aperta).
Zbog svega toga, nastala u kameleonskom ozračju praksis-rasističkog kangrgizma, ideologija je otvorenog društva paradigma "uzbunjujuće filozofije i lažne propagande", kako, opisujući "bijedu istočnoeuropskih malih država", Istvan Bibo (1995.) naziva ovdašnje područje političke kulture, koje je "inkubator svakovrsnih zbrkanih, mutnih i lažnih političkih filozofija". Na tom području "iskonske zaostalosti", zaključuje se, "naprosto bujaju najkaotičnije, najmutnije političke filozofije i najnezgrapnije političke laži, kakve se u društvima zdravoga razvoja ne mogu niti izreći, a kamoli mogu bilo koga uvjeriti".
U tom surječju govoriti o "promplamsaju praksisovske filozofije", kad je riječ o nacionalnom pitanju (ostavljajući, dakako, po strani istinske doprinose te filozofije), predstavlja pravi anakronizam, pa je to najmanje ono što se Plevniku čini "da je u hrvatskoj filozofiji krenulo". Pače, u ozračju (južno)slavenskog rasizma, kao ekstremna inačica praksis-filozofije, kangrgizam će ostati sramnom epizodom hrvatske filozofije.



Post je objavljen 17.10.2007. u 20:14 sati.