Marketing
Rafting i tome slično
Grčevito se držim za klisku stijenu nekoliko metara iznad površine hladne rijeke.
Sasvim sam uvjerena da je ovo bila jedna od najglupljih ideja u ovom stoljeću.
"Ovo" je izlet u okolicu Banja Luke, začinjen raftingom i kanjonigom.
Kako sam završila na stijeni ?
Nakon nehumano ranog ustajanja u subotu u 5 ujutro, mi nadobudni izletnici krenuli
smo u općem smjeru Istok.
Oko 10 već smo u blizini Banja Luke jeli uštipke sa sirom, ništa ne sluteći.
Tada se trebalo prijaviti za kanjonig, uvertiru raftingu.
Nas 3 pametnjakovićke iz Zagreba, Minka, Super G i ja smo se je jedine od ženskadije prijavile
na kanjoning, što god on bio.
Ostale dame su ostale kafenisati na toplom i ugodnom.
Osam žrtava za kanjonig tada se počelo uvlačiti u pomalo mokra neoprenska odijela.
To je išlo puno lakše nego na ronjenu u Rovinju, možda zato što su
odijela imala kratke rukave i nogavice.
Ženska odijela bila su roza, naravno.
Nakon toga dobili smo šik kacige i prsluke, nažalost ne u istoj boji.
Potpuno opremljeni izgeldali smo kao da smo ispali iz nekog starog SF filma,
dakle vrlo opako, na jedan smiješan način.
Ubacili smo se u drndavi kombi, u kojem je vožnja sama po sebi avanturistička.
Isckrcali su nas na livadi u blizini vrlo lijepog kanjona vrlo hladne rijeke Švrakave.
Definicija kaže:
Kanjoning je kombinacija plivanja, penjanja i skakanja u vodu te savladavanje uskih kanjona.
Švrakava
Kako nam je išlo ?
Svima odlično, osim meni.
Očito nemam dovoljno snage.
Morali su me nositi, vući i općenito dadiljati, što nije cool.
Nekoliko puta sam umjesto penjanja jednostavno plivala jer je bilo lakše.
Zato su me prozvali "najgora od sve djece".
Dok smo došli do glavnog slapa bilo mi je svega dosta.
Slap
Super G me pitala da li ju mrzim, na što sam ja odgovorila da ne mrzim nju,
već organizatora Stiva.
Minka je cijelo vrijeme izgledala kao model sportske opreme iz nekog kataloga.
Nit joj se vlas pomaknula, nit čelo uznojilo. Užas.
Stiv je napravio nekoliko odličnih slika slapa iz blizine, al smetale su ga kapljice na leći.
Kapljice
Inače, čovjek je legenda. Cijeli put je prešao s nezaštićenim fotićem,sigurno i bez nepotrebnog močenja, praktički vrtivši fotić oko prsta.
Vrlo siroliverski.
Naravno, razmišljala sam da se pokušam uspeti uz slap, al silina hladne
vode me obeshrabrila. Umjesto toga cvokotala sam na stijeni.
Povratak niz kanjon donio mi je još hladne vode,
osjećaj kao da sam u centrifugi veš mašine, ali i ljude koji su pazili da ne otplovim i da sretno siđem niz grozne stijene-trip leadere, Stiva i Mirnog informatičara.
(ljudi- klanjam se 
)
Nekim čudom ipak preživjeh.
Čim smo došli u bazu posložili smo se na radijator.
Popili smo i malo rakije, za cirkulaciju.
Naravno, čim smo se počeli otapati bilo je vrijeme za povratak u vodu.
Rafting je nakon toga svega bio vrlo antiklimaktički.
Jedna sporna situacija, kad smo udarili u stijenu, te malo brzaca.
Najbolji trenutak je definitvno bila vožnja do početnog mjesta raftinga.
Bus, 20 ljudi i Čolićeva Glava luda na radiju.
Vrlo primjereno.
Moram pokuditi totalno nesportske ljude u drugim čamcima, koji su nas
prskali hladnom vodom, iako su ih skiperi upozoravali da to ne čine. 
Kad smo došli natrag u bazu i skinuli mokre stvari sa sebe, došla je najbolja utjeha- hrana.
Juha s mesom, juha od gljiva, domaći kruh, teletina, palačinke s gljivama, gravče na tavče i krumpiruša.
Otopljeni i najedeni zaboravili smo modrice i posjekotine i cijela avantura nam nije izgledala
uopće tako strašna.
Zanimljiva subota.
I znam da cijelo vrijeme govorim protiv toga, ali
zapravo bih htjela probati kanjonig opet.
Nakon nekoliko mjeseci žestokog bildanja u teretani.
Post je objavljen 17.10.2007. u 18:27 sati.