4: Istina
Nebo je bilo okovano golemom, sivom kupolom koja je nadsvodila cijeli grad. Kroz kosu mi se pleo hladan vjetar, noseći mi pramenove, izvijajući ih oko mojeg obamrlog lica. Amy je još uvijek sjedila kraj mene, pozorno me gledajući dok joj je držanje odisalo ledenom odlučnošću.
„K…kako…to misliš?“ promucao sam, zapanjen njezinom posljednjom rečenicom,“kako to misliš, suoči se sa mnom?“
Napokon je trepnula i na trenutak skinula pogled s mene. Zatim me ponovo pogledala vlažeći savršene usne.
„Ja nisam ljudsko biće, Luke.“ Potekao je njezin svileni glas i dopro do mene, ostavljajući me tako zabezeknutog tom rečenicom, tako opčinjenog iskrenošću koja je izronila iz tog glasa.
„Molim…?“ upitao sam, iako sam žarko htio vjerovati u to. Htio sam da me ona razumije, htio sam da ni ja nisam čovjek…da sam, prvi put u životu, nešto tajanstveno, neobično, nešto više od čovjeka.
Kratko je kimnula a zatim nastavila istim svilenim glasom: „Znam da želiš znati što se događa, i oprosti mi što moram biti tako iskrena, jer istina nije lijepa.“
„Ne!“ Uzviknuo sam, zgrožen pomišlju da mi možda nešto zataji, da mi nešto prešuti, da mi laže. „Hoću znati sve, što sam, kako sam to postao, što mogu učiniti…i naposljetku, što si ti.
Duboko je udahnula, i dalje me gledajući dubokim, plavim očima.
„Onda neću okolišati.“ Rekla je i izdahnula.
„Jesi li se ikada osjećao drukčijim, neshvaćenim od vršnjaka?“ Da.
„Jesi li ikad mislio kako se moraš ubiti jer ne razmišljaš kao ostatak svijeta?“ Da.
„Jesu li ti roditelji ikada rekli da nisi normalan zbog svojeg načina života, odijevanja, glazbe?“ Da.
Odvratio sam joj kratkim kimanjem.
„Luke, ti si čarobnjak. Bio si oduvijek drukčiji, i uvijek ćeš biti. Postao si čarobnjak zato jer je tvoj um dublji od većine ostalih ljudi. Nenamjerno si otkrio kutak svojeg uma koji je tako tajanstven i nerealan, čaroban. Budući da si mlad čarobnjak, moći su ti još relativno nerazvijene. Ali s vremenom ćeš ih razviti…možda ćeš čak biti vrlo moćan čarobnjak…“
„Ima li ih još u okolici?“ Prekinuo sam je, ozbiljnim, hladnim glasom.
„Am…ne…nema jakih…“ formulirala je, „osim mog brata.“
„Jakih?“ Upitao sam je, skrivajući neko bizarno, pa čak i perverzno oduševljenje koje je buknulo u meni. Drukčiji sam.
„Pa da. Neki ljudi možda sanjaju čudne snove, pa kad se to ponovi samo nazivaju deja vu.“ Zakolutala je očima. „Ali ništa više od toga. Ti si zračio jakom aurom.“ Objasnila mi je.
„A tvoj brat je isto…?“ sugestivno sam ostavio rečenicu nedovršenom.
„Da, i on je čarobnjak. Prilično jak. Ali to dovodi do tvojeg posljednjeg pitanja.
Što si ti? Pomislih u sebi. Kratko sam kimnuo.
Nije mi odgovorila. Zatvorila je usta i dopustila mi da gledam u njezino savršeno lice na trenutak. Zatim je podigla gornju usnicu i razjapila usta, a mene su zabljesnula dva šiljasta, blještavo bijela očnjaka.
Ustuknuo sam. Stala se hihotati, ali ja sam je samo razrogačeno gledao.
„Ti…ti si vampir?!“ Prosiktao sam.
„Da, jesam. I bez brige, neću ti isisati krv.“ Govorila je dok joj se smijeh polagano smirivao.
„Vampiri postoje?“ Upitao sam se, osjećajući se pomalo glupo. „Zato si tako blijeda…i predivna…“ Izletjelo mi je. Osjećao sam kako me oblijeva lagano rumenilo.
„Oh, hvala ti.“ Rekla je. „Da, vampiri postoje. Ali nemoj vjerovati u sve gluposti koje Hollywood nudi. Vidiš da hodam po danu.“
„Da, to mi je i bilo čudno“ priznao sam, šokiran što tako mirno razgovaramo o takvim stvarima. Ali opet, zar bi se trebali sramiti onoga što jesmo? Po prvi put u životu, osjetio sam strahovito olakšanje. Cijeli svijet je nestao. Samo Amy i ja, tu u parku, razgovaramo o nadnaravnome.
„Stvar je u tome da nam po suncu osjetila prilično otupe. Inače su nam osjetila nekoliko stotina puta oštrija od vaših…i moram ti uzvratiti kompliment, jako lijepo mirišeš.“ Nasmijala se.
„Oh…pa puno ti hvala.“ Rekao sam i odmah sam se zabrinuo. „Kako se vi hranite?“ Glas mi je ovaj put bio malo viši nego inače.
Opet se stala smijati. „Bez brige, rekla sam ti. Ne napadamo ljude. Hranimo se životinjama.“
Tu mi su mi se šake zgrčile, jer ja, zakleti prijatelj životinja nisam mogao podnijeti još i to.
„Bez brige, ne puno.“ Brzo je nadodala nastojeći me umiriti. „Hranimo se samo jednom na mjesec. Po jednog jelena svaki, rekla bih.“
Iako mi ni to nije bilo dovoljno da se smirim, odlučio sam, ma kako to bilo teško, preći preko toga.
„Okej,“ rekao sam, „dakle… sad smo službeno prijatelji, ne?“ upitao sam je.
„Naravno,“ Odvratila je, „neću te pustiti da sam kroz to prolaziš.
„Hvala ti.“ Iskreno sam zahvalio.
Nasmijala se i rekla. „Sad bih morala poći. Braća me čekaju.“
Složio sam se i krenuli smo prema obližnjem parkiralištu.
Parkiralište je bilo gotovo pusto. Bilo je nekoliko auti, među kojima se isticao metalik-crni BMW 5. Kraj njega su stajala dvojica – vampira. Bili su visoki, blijedi, kao i Amy. Izgledali su baš kao najljepši manekeni koje možete zamisliti, skinuti s modne piste. Obojica su bili odjeveni u sivo i crno, naposljetku, kao i Amy. I svima im je savršeno pristajala ta kombinacija boja stvarajući veličanstven kontrast s njihovom kožom. Jedan je nosio crnu kožnu jaknu i izblijedjele traperice, kosa mu je bila kratka, malo tamnija od Amyne. Drugi je bio nešto niži, u sivom vunenom kaputu, s gotovo dugom, svijetlosmeđom kosom koja je neodoljivo podsjećala na moju. Izgledali su dvije-tri godine starije od Amy, ali neuobičajeno zrelo, kao i sama Amy.
„Luke, ovo su moja braća.“ Rekla mi je, pokazujući na njih.
„Michael,“ pokaže na vampira u kožnoj jakni, „i Eric,“ pokaže na vampira u kaputu, „koji je ujedno i čarobnjak, baš kao i ti.“ Završila je. Obojica su mi se nasmiješila, iako su izgledali suzdržano i rezignirano, niti jedan od njih mi nije pružio ruku.
„Pa, drago mi je.“ Rekao sam, „ja sam Luke.“
Kimnuli su.
„Ovaj, u redu, Luke, čujemo se sutra, može?“ Priupita Amy, iako mi se činilo da je ovo pomalo zabavlja.
„Naravno, vidimo se.“ Ipak sam rekao.
Okrenula se i zajedno s braćom sjela u auto.
I ja sam se okrenuo i krenuo kući, žudeći da ovaj dan završi, da je danas sutra.
Post je objavljen 17.10.2007. u 17:34 sati.