(Göteborg,jesen 1996.Biljeske iz razgovora s Mirsadom T.,ugostiteljem iz Göteborga,porijeklom iz Bosne)
...Svaki put bi Colic,da potkrijepi svoje tvrdnje,prilozio puno statistike,brojeva i procenata.Podsjecao je da se prije rata,kad se raspad Jugoslavije vec bio ukazao kao neminovnost,dvije trecine Bosanaca i Hercegovaca izjasnilo na referendumu za svoju republiku,nezavisnu i nepodijeljenu,takvu koja ce zadrzati svoju multireligijsku i multikulturnu sustinu,sto je-sve da nije nista drugo!-Bosnu oduvijek cinilo svojom i posebnom.Trecina stanovnistva nije glasala za nezavisnu Bosnu,ali je doista veliko pitanje koliko bi se njih,da ih se pitalo,opredijelilo bas za onakav rasplet dogadjaja koji je kasnije uslijedio?Oni sto su rascerecili Bosnu uglavnom su regrutirani iz redova sovinistickih fanatika i najprimitivnijih slojeva seoskog srpskog stanovnistva.Rijec je,dakle,o takvoj manjini u okviru cjelokupne bosanskohercegovacke populacije koja bi,u normalnim okolnostima,bila jedino sposobna organizirati mjestimicnu drumsku hajduciju,a nikada ovako,do temelja razoriti Bosnu.To joj je bilo moguce samo s oruzjem sto ga joj je u ruke tutnuo Beograd.
No,najvazniji dio svih nasih posiljki koje smo upucivali na adrese svedskih novina,velikih i malih,dnevnih i sedmicnih,na radio i televiziju,bila je fotokopija jednog autenticnog pisma,s prijevodom,kojeg je napisala jedna Coliceva rodica.Ta jadnica,uzasno mucena i silovana,svjedocila je u pismu rodjaku o svom jadu i patnji,opisujuci svaku pojedinost,ne skrivajuci nijedan detalj od onoga sto su joj ucinili ljudi kojima je ovladao sejtan i mrak.Ja poznajem nase zene.One koje su bile silovane osjecaju to kao vlastitu sramotu,kao da su one krive za silno ponizenje koje im je nanijeto.I zato vecina od njih radije suti o toj svojoj muci.To je svjedocanstvo Coliceve rodice cinilo jos vrijednijim i vidjelo se koliko mu je bilo stalo da za njeno pismo svijet sazna.
Bili smo naivni.I Colic i ja.Prave Bosnje.
Nikad nijedno od nasih pisama nije objavljeno!
Nisu nam nikad nista odgovorili,niti iz jedne redakcije kojoj smo se obracali.Ja sam dvatriput telefonirao nekim novinama raspitujuci se o sudbini nasih pisama.Vecina od njih bi mi,s hinjenom ljubaznoscu,nesto slagala,
izmislila razlog zasto pismo nije za tiskanje,ili bi rekli da oni imaju svoje ljude na terenu u Bosni,"balkanske experte",tako ih zovu,te da ce ih upoznati s nasim primjedbama,i slicno...Znate vec kako to ide kad zelite nekog otkaciti...Par puta mi se desilo da sam s druge strane slusalice cuo osoran glas koji bi mi odbrusio da su nasa,to jest Coliceva pisma,obicna muslimanska propaganda i da oni time ne misle zamarati svoje citaoce.Bili su drski.I ja sam bio.Ucinio bih tada jedino sto je bilo u mojoj moci.Poslao bih ih u materinu..
Sta ces,takav je svijet.
Colic je,nakon svega,odustao.Nije vise pisao pisma.Prestao je pusiti,cak i da pije.Ja sam mislio da ce poceti i u dzamiju ici.Umjesto toga,on je trcao.Kazao mi je da pare od socijale,i ono sto bi za svoje tekstove dobijao iz bosanskih izbjeglickih novina,ostavlja nastranu.Stedi,kako bi se mogao vratiti kuci,u Sarajevo.Ja mu jesam i nisam vjerovao.Bilo ih je malo koji su bili spremni napustiti svoje udobne stanove,bljestave radnje pune svakovrsne robe,ovu sigurnost i mir,i vratiti se dolje,u jad i neimastinu.Stavise,otici,mozda,direktno u smrt.Osim toga-kao da je sve to neko dobro smislio?-otuda se nekako i moglo izaci,ali tih dana je bilo nemoguce-uci u Bosnu...
Bilo kako bilo,Colica su vidjali kako trci i nase su mu se izbjeglice rugale iza ledja.Svi su se slagali da je skrenuo s pameti.Jedino se nisu mogli dogovoriti da li mu se to desilo zbog gomile knjiga sto ih je drzao u glavi,zbog one zenske s kojom je rascistio ili zbog pica?Poneki su,cak,mislili da je,mozda,poludio zbog patnje za Bosnom.
Kratko je to trajalo.Cim me je prvi put nazvao,znao sam da je Colic kupio duhana i da je poceo piti.Dosao je u moju
piceriju,stavio cigare na sto i pitao me ima li se sta popiti.Nije vise trcao,niti pricao o povratku u Bosnu.Vidjelo mu se na licu da ga je to proslo.Nikakvu mu iskru nisi mogao vidjeti u oku.
Kasnije sam saznao da su neke bosanske novine ruzno pisale o njemu kao o dezerteru.Opet su ga izbjeglice tracale i smijale mu se.Dezerteri su se smijali dezerteru.Takvi smo ti mi.Nikad se ne gledamo u ogledalo!Colic i ja sreli smo se jos nekoliko puta.Uvijek u kafani uz pice.Zadnji put sam ga vidio one noci u"Plazi",kad je iznenada otisao s onom Svedjankom.
Nismo se stigli ni pozdraviti.
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
Post je objavljen 17.10.2007. u 17:03 sati.