Eto neki dan točnije rečeno 16.10.07` u jutro sam bila sretna, došla u školu smijala se… a nakon par sati jave da je Toše Proeski poginuo. Nisam mogla vjerovati, pomislih opet neka šala, a i bio je predobar da bi sada bio mrtav. Ali bila je to istina, suze nisam mogla zaustaviti, baš taj dan sam pjevala stalno jednu njegovu pjesmu (Volim osmijeh tvoj i Ledena) .tako drag čovjek a sudbina je bila tako okrutna prema njemu. I dok ja i cure tako plačemo u razredu bilo je i dečki koji su govorili citiram: „pa neka je umro, i treba nije bio ni za što“! pa mislim kako mogu to reći za biće od krvi i mesa. I mjesto da nas utješe oni nas još više razljute. Kako bih bilo da sad mi za njih kažemo umrite, niste ni za što. Njihovo ponašanje je poput neke vrste šovinizma. Ja i dalje nemam riječi o tome svemu. Za sve sam prvo krivila vozača ali kako će se on samo osjećati ako se oporavi. A Toše naš „zemaljski anđeo“ je gore s Bogom i s drugim anđelima. I mislim, ustvari 100% sam sigurna da ide u raj jer takav čovjek kao on zaslužuje najbolje. Pjevao je iz srca, nije se pravio pred kamerama kao da ja najbolji, i mislim da je bi odlična osoba, po izjavama njegovih prijatelja. Kako se je samo Antonija Šola rasplakala. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali njegovi prijatelji ako mi koji ga nismo poznavali smo toliko plakali??!! Ne znam odgovoriti na mnoga pitanja ali znam da toše zaslužuje vječni mir. Počivao u miru Božjem. A od same pomisli na smrt se naježim. Nije me strah smrti kao smrti, ahh doći će prije ili poslije, strah me je njezine boli psihičke i fizičke. Imamo osjećaj kada neko umre kao da nas je napustio, ali nije samo je otišao „gore“ od kuda će nas čuvati. Što vi mislite o svemu tome recite! pusek
Post je objavljen 17.10.2007. u 15:11 sati.