Jučer je prestalo kucati srce mog najdražeg pjevača, dragog Tošea Proeskog. To kobno jutro donjelo nam je tužnu i šokantnu vijest u koju još uvijek ne mogu vjerovati. Imao je pekrasnu dušu iz koje je pisao najljepše balade koje sam slušala sretna i tužna. Svaka njegova pjesma u meni je potaknula osjećaje koji su me vezali za uspomene, svaka Tošina pjesma u meni je imala neko značenje. Sada njegove pjesme imaju dubinu njegove duše, melodiju njegovog srca i sjećanje na njega. Kako je on pjevao da srce nije kamen tako je i moje zaplakalo. Zaplakalo je kada je čulo njegov glas. Svojim pjesmama dao mi je puno; toliko puno kao moj uzor osobe koja je živjela mladenačkim životom punim ljubavi prema svijetu, prema nadi, prema svemu. To divljenje prema velikom Tošeu potaknulo me da mu napišem nekoliko stihova. Ljubav je stanovala u njegovim očima, sada stanuje u zvijezdici koja na nebu sjaji...jer u njegovim očima su stanovale zvijezde. Više nažalost neće pjevati svoje pjesme sa nama, jer od jučer ih pjeva u raju sa anđelima...
Dragi Toše, neka ti je laka zemljica.
Odlazak našeg anđela
Sve nestalo je u krivi čas,
otišao je anđeoski glas,
nebo mu je poslalo krila,
ostat će u našim srcima uspomena živa.
Osvojio nas je svojim smeđim očima,
pjevao nam o svojim tužnim noćima,
dirnuo nas u dušu,
sada vjetrovi samo u prazno pušu.
Volio je ljude, djecu,
velike i male,
volio je život, Boga,
volio je svakog prijatelja svoga.
O ljubavi je znao reći najljepše rijeći,
pjevao je o boli i o sreći.
Otišao je anđeo sa ovoga svijeta,
otišao je Toše pun veselog srca koje u raju cvijeta.
Post je objavljen 17.10.2007. u 12:27 sati.