Marketing
Molitva
Ko' da nemam snage da nastavim,
kao da je pjesmi kraj,
lagano se topim i nestajem,
i moje pjesme više nisu ljubavne,
gubim vjeru, a ona mi je sve...
Nešto je puklo u meni. Neka nevidljiva spona koja me povezuje sa svime što me okružuje. Nevidljiva je, nečujna je, ali u sebi još čujem taj zvuk koji me podsjeća na zvuk atomske bombe. Osjetljiva je, na prvi pogled slaba i krhka, al udarila je kao malj.
Bol je jaka. Ali, što je to bol? Je li to pravi osjećaj? Ili je to samo iluzija koju stvara naša psiha koristeći ju kao izliku da pobjegnemo od obaveza koje su se postavile pred nama?
Ima dana kad jednostavno želim odustati od svega, pobjeći negdje, u najzabačeniji kutak svijeta i tamo ostati.
... A onda svane novi dan i ja se zaljubim,
u ovo nebo iznad nas,
i sunce što se smiješi,
ko kad majka oprašta djeci što su bila nestašna...
Ali, onda svane novi dan. Novi početak. Novi horizonti se postavljaju ispred mene. Vraća mi se smiješak na lice i postajem onaj stari, nasmiješeni dječak koji tek počinje shvaćati što je život, što sve nosi sa sobom.
Onda kročim dalje ne obazirući se na ono što je bilo prije, ponašajući se prema tom lošem raspoloženju kao da je lanjski snijeg. Da ga nikad nije ni bilo. Da su od toga ostali samo ožiljci koji su zacijeljeli, i da se svijet čini kao ljubavna pjesma- lagana, puna iskrenih osjećaja i neizmjerne ljubavi.
... A kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači,
kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi?
Kaži kako dalje kad, ljubav nestane
kad se riječi istroše, kad se natrag ne može? ...
Ali, sve što počne, mora imati i svoj završetak. Svoju omegu. Zadnji kat. Onaj posljednji korak nekog putovanja. I on zna biti presudan. On je taj završni čin koji daje konačnu ocjenu svega. I tu znamo pasti. Nakon svega što smo prošli, kad nam se čini da je sve gotovo- onda nam uleti nešto neočekivano. I opet smo na dnu. I kako onda dalje? Kako dalje bez onog svjetla koje nas je vodilo kroz to cijelo putovanje? Ima li netko da će stati uz nas? Uputiti smiješak ohrabrenja, poslati nas na pravi put, vratiti nas na noge?
... Mama, zar si lagala kad si govorila,
da dobro uvijek pobjeđuje,
i kada ne znaš kojim putem,
treba putem ljubavi,
i da smo ispred Boga isti svi...
Kako, recimo, nastaviti kad se protiv nas okrene netko za koga bismo stavili obje svoje ruke u vatru da će nas podržati i pružiti potporu kad je najteže? Kako nastaviti dalje kad se jedna takva osoba okrene protiv vas tako da u vama stalno gleda krivca, da ste mu vi krivi za sve? Da svoje propuste i pogreške iskaljuje na vama i tebi voljenim osobama. Kako onda krenuti dalje? Poznajem ljude koji imaju takav problem- stvarno mi ih je žao jer to nisu zaslužili. Nitko od nas nije zaslužio nepravdu. Ali, tko danas gleda na to?
Jako malo ljudi. A nisu li nas učili da smo pred Bogom svi isti? Da smo u njegovim očima svi pobjednici? Samo što su u današnje vrijeme svi jednaki, jedino su drugi malo 'jednakiji' od drugih (da citiram Orwellovu 'Životinjsku farmu'), bar u vlastitim očima. Ali, sve se vraća, sve se plaća.
... A kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači,
kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi?
Kaži kako dalje kad, ljubav nestane
kad se riječi istroše, kad se natrag, kad se natrag više ne može,
tako malo vremena nam ostane
kad stisnu godine
bez ljubavi sve prestaje...
I oni su u nečijim očima manje 'jednaki' od drugih ljudi. I tako se svi vrtimo u krug. Da smo stvarno svi isti, kao pred Bogom, kakav bi to bio svijet? Bi li postojalo dobro i zlo? Inertnost i anarhija? Yin i Yang? Negdje mora bit ravnoteža. I pred vragom su svi isti. Medalja mora imati dvije strane. Samo što ona druga rijetko kad izlazi na vidjelo. Ali ona otkriva naše pravo lice, ono što zapravo jesmo- nesigurna, tvrdoglava, povodljiva, maloumna bića koja uvijek krivca traži u drugome. A kada treba preuzeti krivnju ili obaveze, onda bježimo od njih.
A obaveza je svakim danom sve više i više.
I ne rješavaju se same, niti će ih rješavat netko drugi umjesto nas. Dok, za razliku od obaveza, vremena nam je sve manje i manje.
I jednoga ćemo se dana osvrnuti iza sebe, i vidjeti toliko toga što smo odbacili i zapostavili samo zato jer smo bili prezaokupljeni bježanjem od vlastitih obaveza i odgovornosti.
A kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači,
kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi,
Kaži kako dalje kad, ljubav nestane
kad se riječi istroše, kad se natrag, kad se natrag više ne može,
tako malo vremena nam ostane
kad stisnu godine
bez ljubavi sve prestaje
A kad se još desi takvo nešto, i kad smo sami, kako onda nastaviti dalje? Tko će nam onda pružiti ruku spasa? Onda se samo prepuštamo vremenu da nas pregazi, da nas baca okolo i radi s nama što ga volja. Da bismo se na samrti sjetili reći 'Oprosti'. Tko zna, možda je i lakše umrijeti nego jedno drugome reći 'oprosti'. Još imamo vremena do tog dana, iako se nikad ne zna je li nam baš ovo posljednji dan našeg života. Zato, uzmimo sudbinu u svoje ruke, krenimo naprijed i ne dajte da vas vrijeme pregazi!! 
Shvaćam i sam da je post vrlo, vrlo, VRLO sličan kao i prošli, al jbg- uhvatila me malo ta faza razmišljanja. Jbg, kad tad i ćorava kokoš nađe zrno 
A kad se još uzme i ta činjenica da ja i JESAM ćorav... Ma šalim se.
Pusa mojim 'anđelčićima'- Lady Grenouille (
), Ivy (znam da voliš Parni Valjak, al ne toliko kao Crvenu Jabuku ), Daeny (RIP, beautiful, ova je pjesma tvoja- nadam se da buš uskoro opet počela pisat 
).
Pozdravi svima vama koji pratite i čitate moj blog.
Pišemo se uskoro!!
Pozdraav!! 
Post je objavljen 16.10.2007. u 20:21 sati.