Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih dugova
i ovih nakaza
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
bez loših sječanja
na hladna proljeća
bez slike stradanja
što se baš na nas zaljepe.
Jer moje je život
igra bez granica
umorna priča,trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život
vječito padanje,
kad zbrojim poraze,ništa ne ostaje,
samo još vućem navike
i sve na tome ostaje.
Da tr bar mogu probuditi
kavu ti skuhati,u krevet donjeti
pa te poljubiti.
Al toga nema i ne postoji.
Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku
na nekom proplanku
gore u svemiru,
tako da dolje ne vidim...
Post je objavljen 16.10.2007. u 14:19 sati.