Marketing
BEGIZMI 24.
Jedno vrijeme, dok je Vuco bio u nekoj svojoj heavy-turbo-folk-metal fazi, pratio ga je teškometalni trio u postavi Silvije Škaro Braco, Nenad Bego i Toni Silobrčić. U to doba Thompson je bio u brzom usponu i Vuco ga je smatrao za konkurenciju. Nedugo nakon Vucinog spektakla na Gripama, Ante Pupačić Pupi, koji je tada producirao Thompsona i svirao mu gitaru u bendu, pozove Begu u studio da snimi nešto za Thompsona.
Thompson: "Koliko sam ti dužan?"
Bego: "Ništa. Neka Vuco malo popizdi!"
ORKESTAR HRVATSKE RATNE MORNARICE
U isto to vrijeme Bego je honorarno svirao i u Orkestru Hrvatske Ratne Mornarice, koji je tada davao izvrsne koncerte zahvaljujući prvenstveno maestru Damiru Marušiću, koji ga je dopunio honorarcima, vrhunskim profesionalcima i cijedio iz njih svaku kap znoja. Svako jutro u 9 sati, dolazila bi ta banda neispavana i polupijana na probe.
Žare Siriščević dolazi direktno s nekog pira, sjeda za bubanj i teškom mukom skida naočale za sunce s natečene glave. Ukazuju se lice boje kreča prošarano finom teksturom puknutih kapilara i natečene crvene oči.
Žare pogleda Begu: "Jebate Bego, na šta ličiš!"
Jedno jutro dolazi Žare na probu sa malom kćerkicom Petrom koju nije imao tko pričuvati. Nenad Šiškov, zvani Skeleton, priča s djetetom.
Šiškov: "A u koji razred ideš dušo?"
Petra: "U treći."
Šiškov: "Onda ti imaš više škole nego tata."
Početak probe. Glazbenici, svaki na svom mjestu s instrumentima, nitko i ne diše. Većina i ne može. Ne čuje se ni muha. Ulazi maestro, stane za pult, ogleda se po orkestru i nekoliko puta lupne štapićem (bez razloga, orkestar je mrtav).
Maestro: "Gospodo, prije nego započnemo, jedan mali naputak. To bijelo što vidite ispred sebe, ako išta vidite, to vam je papir. A to crno na njemu, to su vam note. Možemo? Jen', dva..."
Maestro podigne dirigentski štapić, a iz orkestra se začuje nešto nalik na tulež ranjenog dinosaura, koji je osim što je ugrožen vanjskim silama, iznutra nagrižen gastritisom. Maestro počne lupkati štapićem po pultu i orkestar se zaustavi uz zvuke Titanica koji struže o ledenjak.
Maestro: "Gospodo, da obnovimo gradivo iz niže muzičke škole. Dakle, C dur ima tri povisilice: be, es i ha!"
Orkestar: "Ha, ha, ha..."
Maestro: "Da, ha, ha! U trideset i drugom taktu se be razriješava u ha!"
Maestro: "Kad biste gospodo pokazali barem temeljne simptome života, pustio bih vas na kavu. Ali vama ni kava ne može pomoći."
Glazbenik: "Meni bi maestro pomogao pelinkovac. Da se riješim ovog vibrata."
Maestro timpanistu: "Gospodine, imate prekrasan ton. Samo vam ritma malo fali."
Maestro zaustavlja orkestar: "Udarači, molio bih vas malo tiše. Probudili ste trubače."
U ritam sekciji Zec čita s nekoliko pulteva (nedostaje jedan udarač) i ko hobotnica svira na gomili udaraljki. Iza njega na stolici izvaljen Đovani s činelama a due. Njegov zadatak je da 128-om taktu na treću dobu ustane i maestralno udari činelama. Đovani broji sebi u bradu: "97, 2, 3, 4; 98, 2, 3, 4; 99, 2, 3, 4..." Zec mlati ko lud, znoj mu curi niz lice.
Zec: "Đovani, u kojem smo taktu?"
Đovani: "Ko te jebe, broji za sebe!"
Orkestar svira, Đovani polako ustaje, podiže ruke s činelama i gromoglasno udari jednom o drugu... na krivom mjestu!
Maestro zaustavi orkestar: "Đovani, gdje to sviraš?"
Đovani (uvjeren da je u pravu): "A gdje ti slušaš?"
Koncert u kazalištu, glamur do jaja. Orkestar daje sve od sebe, svirka na svjetskoj razini. Maestro dirigira i blista. Ali, bliži se 128-mi takt! Đovani polako ustaje, lice mu napeto od koncentracije, nervozno čeka znak... podiže ruke i svom snagom udara činele. Bez greške, na pravome mjestu!
No, ne začuje se ništa. Zapela mu kravata među činele!
(nastavit će se)
Post je objavljen 16.10.2007. u 18:00 sati.