Nisam pratio događanja oko kandidature za Nobelovu nagradu za mir, pa me prije nekoliko dana iznenadila vijest da je dobitnik bivši potpredsjednik SAD, prije i poslije toga ekološki (enviromentalistički) aktivist i autor Al Gore. Prikaza i komentara ima dovoljno u svim medijima, pa ću dodati samo nešto iz osobnog iskustva, što može biti zanimljivo.
Kao čovjek lijevih političkih uvjerenja ("liberal" u američkom smislu te riječi, koji se razlikuje od europskog), podržavao sam, generalno, Billa Clintona, i demokrate nasuprot republikancima u SAD. Nadao sam se, da se republikanci nakon dva Clintonova vrlo uspješna mandata neće vratiti na vlast. Al Gore, Clintonov potpredsjednik, briljantni intelektualac, bio je kandidat na predsjedničkim izborima 2000. George W. Bush bio mu je antipod.
Međutim, na izborima se, kao kandidat bez šanse ali respektabilan, pojavio Ralph Nader, poznati borac za prava potrošača i protiv moći velikih kompanija. Njega je kao svojeg kandidata istakla Zelena stranka SAD. Glas za njega bio je naravno glas prosvjeda protiv krupnog biznisa, koji faktički kontrolira obje velike stranke. Na taj utjecaj koji biznis ima preko donacija, bez kojih je gotovo nemoguće prikupiti dovoljno novca da se ima šasne na izborima pobijediti (od lokalnog do saveznog nivoa), upozoravali su i upozoravaju mnogi kritičari, kako progresivni, tako i liberalni i konzervativni. (Jedan od meni najdražih je Joseph Stiglitz, dobitnik nobelove nagrade za ekonomiju, bivši glavni ekonomist Svjetske banke koji ju je napustio i postao njen kritičar). Jure Grmić mlađi izraziti je ekpoent biznisa, Ali, pojavila se dilema na "progresivnoj" (lijevoj) strani političkog spektra: nije li zapravo i Al Gore to isto, bez obzira na svoju formalnu retoriku? Nisu li on i Clinton, čak i ako im priznamo neke dobre namjere, napravili previše kompromisa i time postali faktički zastupnici kompanija protiv malih ljudi?
Neki su zeleni tada smatrali da treba podržati kandidata Demokrata, ne ugrožavajući njegovu pobjedu. Zanimljivo je da je "progresivni" kandidat unutar Demokratske stranke, koji je bio istakao kandidaturu za predsjednika, (neki su se zeleni prijavljivali u izborne regisre kao kandidati da bi mu mogli dati podršku) bio "naše gore list", kojem se međutim sada baš nikako ne mogu sjetiti imena niti naći na internetu. No, on je ostao marginalan.
Zelena stranka je dakle podržala Nadera kao "trećeg kandidata". Međutim, kako se dan izbora primicao, bilo je jasno da će rezultat biti tijesan. Mnogi su smatrali da se Nadre treba povući i svojim pristašama preporučiti da glasuju za Gorea. Ja sam tada bio uključen na e-listu američkih zelenih, i pratio tu diskusiju. Nisam se miješao (ranije sam sudjelovao u nekim disusijama i utjecao na neke odluke), nisam bio siguran kako postupiti. NAder je mjesec dana prije izbora izašao sa obimnim dokumentom, u kojem dokazuje da se Gore "prodao" kompanijama i da zato ne želi odustati od sudjelovanja u utrci.
I tako, dogodilo se da je Nader bitno utjecao na izbore. Dobio je u SAD tri milijun glasova, tri posto, u nekim državama i više. Večina onih koji su glasoval iza njega glasovali bi, da je on odustao, za Gorea. Na kraju je u poznatom skandalu brojen glas po glas u Floridi. Nader je sigurno "odnio" Goreu dovoljno glasova, da osujeti njegovu pobjedu.
Stari problem odnsoa između principijelnosti i realističnosti u politici. koliko popuštanja i kompromisa smiješ napraviti, da bi bar nešto ostvario? Nema načelnog odgovora. I zato je praktička politika prije "umjetnost" nego "znanost". Pprogresivci u SAD i danas imaju slične probleme prema Goreu, iako se on možda od 2002. promijenio. Evo jednog kometara o tome.
Post je objavljen 16.10.2007. u 10:14 sati.