Starmen je napisao ,ili su napisali, nešto o ovoj temi.....
Pa evo da ja podijelim osobno iskustvo....
Dakle, ja sam imao antrofobiju, ponekad je još imam.
Zašto sam je imao? Odkuda to došlo?
Od najranijih dana, dok sam bio još klinac, često sam se osjećao nekako drugačiji od vršnjaka. Bio sam drugačiji od vršnjaka. (I sada sam drugačiji od vršnjaka.)
Nikada se nisam...kak se to veli..."uklopio". Uvijek sam bio drugačiji, način razmišljanja mi je gotovo uvijek bio različit od moje okoline. Nemogu reći da me to smetalo, nikada nisam bio takav tip osobe da želim neko veliko društvo oko sebe, radije imati jednu osobu na koju baš mogu računati, nego gomilu ljudi koji mi ustvari ništa ne znače, niti ja njima.
E sad.....
di tu antrofobija?
Ulaskom u srednju školu na neki način sam se upoznao s činjenicom da je većina ljudi okrutna.
Cijela osnovna mi je bila ok, nisam imao nekih problema sa sigurnošću, bilo je to manjeviše tipično djetinjstvo...
Ulaskom u srednju u većinom muški razred s par cura prvi put sam se suočio s onime kaj se valjda naziva "buling"....
O razlogu zašto su mi to radili neću...nije bitan.
Bitno je to da sam to proživljavao svaki dan, od većine u razredu.
Nisam se mogo tome oduprijeti ito sve se razvilo u antrofobiju. Strah od bilo kakvog doticaja s nepoznatim ljudima, doslovce me bilo strah uć u pekaru, dolazio bi negdje il puno prije vremena, ili bi malo kasnio...samo da nemoram čekati među ljudima, da uopće ne govorim o tome da mi je bilo nemoguće bilogdje bilokoga upoznat, ono nema šanse da se tak nešto dogodilo, uvijek sam mao osjećaj da me svi gledaju i smiju mi se, spuštao bi pogled, ruke sam držao u đepovima da se ne vidi kao se tresu.......nekakva predavanja pred razredom....ajoj to je bio užas.....
ALI, nekako sam se uspio izvuć od toga....
U 4.razredu sam malo popizdio, bilo je par ljudi s kojima sam mogao otić na neki koncert, nisu to bili neki baš prijatelji, ali ipak sam se kretao......Tad me sve puklo, svaki vikend se lokalo, počeo sam pušit, bilo je i neš zelenjave...
To je bila moja ajmo reć "faza oporavka"....
Sad sam ajmo reć u "trećoj fazi", nema više opijanja, ne pušim.....Postao sam slobodniji....
Ponekad se sam sebi začudim kad usred tramvaja počnem s nekim nepoznatim neš mlatit, zar je to ista ona osoba koja se bojala podignuti glavu??
Makar ponekad me i dalje napadne nekakva tjeskoba, javi se u meni sjećaj da jednostavno ne vjerujem da je sve sada ok, da imam nešto lijepo u životu.....
eto nedavno mi se to dogodilo, i posumnjao sam u osobu u koju definitivno nisam smio posumnjati. srećom ta osoba me voli i razumije, zna sve o meni, i nije se naljutila. I tad sam se još više uvjerio koliko je naša veza jaka.... (VOLIM TE vinna!;-))
Uff sad na kraju neznam koji je smisao svega ovoga kaj sam napisao, valjda sam to jednostavno htio napisat....
Pa eto čujemo se....
Pozdraf
Post je objavljen 15.10.2007. u 21:39 sati.