Marketing
Stina pradidova
Optimisti vole vjerovati da iza svake kiše dolazi sunce, a kako je uistinu puno ugodnije živjeti okružen bojama optimizma nego onima kojima se sad trenutno ne mogu sjetiti imena, tako je vedro i bistro jutarnje nebo nad Dalmacijom odagnalo u trenu svaku mogućnost gomilanja cirusa, stratusa, pače i nimbokumulusa.
Danas zajedno sa mnom putujete, barem ovako virtualno, u moju prapostojbinu. Ne bojte se, nije smještena u gudurama Karpata ili u bespućima Perzije, tako daleko u povijest i zemljopis ipak nemam namjeru odjahati, pa makar imao i bijelog konja lipicanca.
Moj pradida Ante (a kako će se zvat pradida nego Ante!) i moja prababa Marija (a kako će se zvat prababa nego Marija!) rođeni su u jednome malome mistu koje se ugnjezdilo na poluotočiću u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, kojih pet-šest kilometara zračne linije udaljenom od ulaza u Novsko ždrilo, a nasuprot Selina i Starigrada-Paklenice na obali ispod Velebne Planine.
Misto se naravno zove – Vinjerac?
Šta se sad tu pitate šta Vinjerac, koji Vinjerac!?
Nemojte mi slučajno reć da nikad niste čuli za to misto!
To je pravo i veliko misto, ima deboto trista ljudi!
Osnovno obilježje koje daje jedinstveni pečat ovom ubavom mjestašcu, na prvi pogled ostavljenom i napuštenom na rubu svita ima samo četiri slova – BURA!!!
Jerbo... dovoljan je samo jedan pogled upućen priko kanala na kanjone Velike i Male Paklenice, pa da se vrlo brzo shvati kako su ti kanjoni nalik na grotla vulkana koji u ovom slučaju ne izbacuju užarenu lavu već orkanske refule.
Pomalo je i čudno kako je upravo na ovom mjestu nastalo naselje oko kaštela Venier tamo negdje u davnom 15. stoljeću, a tragovi života i još starijih naselja i gradina sežu još do prapovijesti. Duž nekoliko stotina metara od crte koja razdvaja more i kopno, kamena je pustinja. Uslijed udara bure i ogromne koncentracije soli u zraku, vegetacija u tom pojasu gotovo da i ne postoji. Tek rijetke zakržljale biljčice, trava, poneki grmičak otporan na sol i to je uglavnom sve.
Ovdje imamo jedinstven primjer da možemo uživati u čistom i svježem planinskom zraku na nadmorskoj visini – nula! Dobro ajde nije baš apsolutna nula, ali metar-dva iznad mora, nećemo pretjerivat.
Čime su se ljudi uopće mogli baviti u takvom okružju? More, iako divlje, opasno i surovo, bilo je osnovni izvor života. Prilično dobra zastupljenost «lipih bokuna» u Novigradskom moru i Velebitskom kanalu davala je kakve-takve šanse za preživljavanje. Ipak, nije to bio baš život iz snova, pa se iz Vinjerca najčešće odlazilo. Uglavnom na brodove, kao zapovjednici, časnici, a češće kao kuhari, konobari ili tek «obični» mornari.
Isto tako odlazilo se i kopnom, prema Zadru, Rijeci, Splitu...
Tako je i moj pradida, već rečeni Ante, svoju budućnost pronaša ka brodski kuhar, odnosno kako se to «stručno» kaže – kogo. Kako je na svojim vijađima vidija puno ugodnijih mista za življenje od svoga Vinjerca, tako je posli onega prvoga rata pokupija ženu i dicu i doveja ih, a di drugo, nego u «najlipji grad na svitu i okolici». Kako su moji preci bili bogobojazni judi, tako je bilo dice i priko mire, koja su se uglavnom rađala devet miseci nakon dolazaka mog pradide sa dugih putovanja dalekim morima i oceanima. Fala Bogu, zato nas sad ima lipi broj, a iako se gotovo svi članovi moje šire fameje nikad baš nisu isticali udarničkim radom, ali zato jesu pismom, teatrom, zajebancijom, zvizdarijama i svim mogućim arlekinadama. Bilo je među nama i profešura i pravnika i glumaca u splitskom HNK, ali bome i policijskih inspektora zaduženih za suzbijanje prostitucije i okorjelih piciginaša koji se i u osmom desetljeću života bacaju po Bačvicama ka da su božemiprosti maniti.
E sad kad nas je već toliko koliko nas je, tako su nam ostali i veliki posjedi u Vinjercu. Tako se ja osobno mogu pofalit da imam velike šanse nasljedit 1/287 pašnjaka od kojih 423 metra kvadratna koji se nalazi vjerojatno u onoj kamenoj pustinji i 2/897 šume (šume u Vinjercu!?) koja se nalazi pitaj dragog katarstarskog službenika di već!
Doduše, naša familija je posjedovala lipu kuću u samome centru Vinjerca, svega desetak metara udaljenu od mjesne crkve i zvonika. Za vrime drugoga svjetskog rata, kad su misto okupirale Švabe, postavili su gori na zvoniku mitraljesko gnijezdo. I ne lezi vraže, u jednom «savezničkom» bombardiranju, neki pametni i sposobni piloti, vjerojatno bliski srodnici današnjeg onoga Džordža Grma kojeg sigurno već znate koliko obožavam, ispustili su nekoliko bombi – naravno ne na mitraljesko gnijezdo nego pravo na krov naše kuće!
Sva srića da u to doba nikoga nije ni bilo u kući pa je nastala samo «materijalna šteta». Uglavnom, malo posli rata, pradida Ante proda je tu ruševinu za neku smišnu lovu. A šta je najsmišnije i dan-danas ta ruševina stoji tako ka i onega dana četrdeset i neke. Eto, da kojim slučajem to nije pradida proda , ja bi danas vjerojatno bija nasljednik 1/67 navedenog objekta.
Ova planinska klima na obali mora, virovali ili ne, ima odlične učinke na zdravlje i dugovječnost ljudi. Pradida Ante, čini mi se vjerojatno nikad ne bi ni umra, da se tamo u svojoj 97-oj godini života nije na ulici poskliznija na koru od banane pa slomija kuk. Za vitalnoga brodskoga koga koji je cili život bija u pokretu i akciji, nekoliko miseci ležanja u bolničkoj postelji bili su previše.
Nije ni prababa bila ništa lošija. Doduše, nije baš uvatila sto godina, ali devedeset i devet bome je!
Današnji Vinjerac, administrativno pripada općini Posedarje. Iako su stari Vinjerčani zdušno u svakoj prilici isticali činjenicu da su Posedarci najobičniji «vlaji», ovoga puta nismo odoljeli izazovu da otkrijemo i tamo neke zanimljivosti. Prije svega gotičku crkvicu Sv. Duha na malom otočiću u Novigradskom moru, a naravno i spomenik iz vrlo bliske prošlosti – novi «stari» Maslenički most kod kojeg sam se jučer još jednom uvjerio da unatoč buri koja je «dimila» na Jurinom mostu – more ispod ovog «crvendaća» je bilo potpuno mirno!
Iako mi je do sada puno puta palo na pamet da bi bilo lipo kad bi se ovaj moj Vinjerac moga ovakav kakav je, «pribacit» na neko pitomije okruženje, ovako je ipak puno bolje. Ne samo zbog toga šta sam za ove krajeve na svoj način «sentimentalno» vezan, pa iako svojom divljom prirodom, «neobičnom» klimom i osjećajem kao da se nalazite na rubu svijeta, ovaj prostor na prvi pogled i ne izgleda odveć atraktivno, pravo stanje stvari je ipak znatno povoljnije. Surova ljepota golog kamena i začudno plavetnilo mora, nezaboravni pogledi na fantastični Velebit, pod prozračnim i bistrim nebom osjećaj da udišete život punim plućima, to je pravi osjećaj, to je i kuća i stina i tobogan ako oćete, ne samo mojih pradidova, ma to je to!
Post je objavljen 15.10.2007. u 11:28 sati.