Jedan naš beskrajno duhovit i strašno drag prijatelj je sve "pametno" što ima reći o razlozima za brak sažeo u jednoj rečenici po kojoj će sigurno postati slavan, ako u međuvremenu već nije, a da mi za to nismo čuli.
"Čitavo ljeto čekaš zimu, a kad dođe zima, nema ničeg ljepšeg nego kad se svake noći možeš stisnuti uz ženino dupe". Isprva bi govorio samo ovaj dio o zimi, stiskanju i dupetu pa bi ga svi pitali, a gdje je poanta za ljetni dio priče zato je morao dopuniti i proširiti mudrost koja je tako postala jednostavno savršena.
Doista ne znam koja je svemirska mudrost navela mog najdražeg na revolucionarni pomak i sudbonosnu odluku, a možda je za moje psihičko zdravlje i bolje što ne znam da ne bi i on sročio ovako neku nadasve i napose "pametnu" mudrost. Uostalom evo kako je to bilo.
Jedne lijene nedjelje ležali smo svaki na svojem kraju kauča, nezainteresirani za prostor, vrijeme, postojanje i sve ostale kategorije koje uključuju imalo misaonog napora ili još gore, fizičkog. Ponašali smo se u skladu s onim što smo gledali, a gledali smo, po ne znam koji put, dokumentarac o životu lavljeg čopora. Upravo su koknuli neku gazelu ili gnua i siti ležali i drijemali u hladovini.
Odjednom je moj najdraži Boss skočio kao lav kojeg je ubola osa ili pčela ili već ono nešto malo i leteće što ubada lavove i on je iz dijemajuće-ležećeg prešao u budan-sjedeći stav.
"Maco, ja sam odlučio". Čim sam čula te riječi i taj ton znala sam da se radi o odluci koju će on proglasiti jednostavno vrhunski genijalnom, znala sam da će ta odluka uključivati mene i s malkice bojazni sam se pitala koliko će nas ovog puta koštati njegova "vrhunski ganijalna" odluka koja "ovog puta neće omanuti". već sam toliko puta bila operativac ili ofr - obični fizički radnik, a on je već toliko puta bio mozak operacija da mi je već bilo pomalo muka od njegovih genijalnih ideja od kojih svaka uredno omane, za koju ja uvijek znam da će omanuti, ali za koju redovito stanem uz njega i bodrim ga do časa kad i njemu postaje jasno da je ideja sve osim genijalne i da ipak nećemo dati toliko i toliko novca za nešto što ima da omane - garant. Dakle u tom maniru ja sam negdje diskretno ispod očnih kapaka krajnje tiho prevrnula s očima, a još diskretnije i dublje u sebi uzdahnula, sklopila ručice, neka minijatura mene u meni je uperila pogled u nebo i rekla "Bože, zar opet imamo genijalnu ideju? Daj mi bože snage da izdržim još jednu njegovu odluku". Kada sam sasvim umirila duh, pomirila se sa podastiranjem genijalne ideje koja slijedi nakon riječi da je odlučio, bila sam spremna otvoriti oči, a ono što je tada uslijedilo bilo je tek pravi šok.
"Kaj si odlučio srećo?". nastojala sam biti smirena dok to pitam iako mi je plameni jezičak sukljao između svakog slova kao da sam pila molotovljev koktel.
"Ja sam se odlučio oženiti." Reče Boss i ostade živ.
Očekivala sam neki business plan u stilu Delboy-a i Rodneya, nešto u stilu "next time this year we will be... ", očekivala sam vegetarijanstvo, jogu, zen budizam, 5 tibetanaca, origami, goblene, kukičanje, makrame, grnčarstvo, paraglajding. pain-ball, ali ono što sam čula - definitivno nisam očekivala.
Prva pomisao kojom sam se obratila samoj sebi bila je - razmisli želiš li se doista početi smijati? Ležala sam, treptala i samo razmišljala kako ležim i trepćem. Onda je mozak stao, digao ručnu, prevrtio film u natrag pa opet stao i prebacio lagano u prvu. On je odlučio! wow! On je odlučio oženiti se! Kakva je to rečenica? Odlučna! Sudbonosna? Pametna? On je odlučio. Dobro on je odlučio, ali koga će oženiti jebem li ga pismenog i preciznog u izražavanju kao da će ženiti samog sebe! Koliko egoizma u kako malo slova! Počelo je biti previše smiješno i ja sam se rasula. prevrtala po krevetu i plakala od smijeha.
"Fino mazo, baš fino od tebe, ja ti kažem ovako nešto lijepo, a ti u smijeh. " Postajao je sve smješniji, ali nije odustajao. Ton je sada postajao dramatičan, ali ono što me dotuklo bila je izjava: "Znaš li ti bona koliko će žena proplakati noći i dane kad se ovo pročuje, a ti se tu smiješ. Dobro šta je smiješno, de reci da se i ja smijem?".
"Smiješno je to što nisi rekao s kim se to misliš oženiti jer ovo što si rekao goli je egoizam i djeluje kao sklapanje braka sa samim sobom i smiješno mi je - zar ću djeci pričati jednog dana - tata me zapravo nije zaprosio nego je rekao kako je odlučio oženiti se (dekretom je on to, nema se tu šta mene pitati, naravno da se slažem, kako se neću složiti kad je tako divan i neodoljiv - to on tako o sebi misli od tud i dekret) i čitavo se to sudbinsko i životno pitanje rješavalo dok smo ležali i gledali kako lavovi prvo jedu antilope, a poslije spavaju i kakaju po savani i bushu".
"Ti stvarno nisi normalna, a s kim ću se oženiti nego s tobom, zato sam ti to i rekao". Sad je već bio na granici uvrijeđenosti i ljutnje, a kod njega ne znam što je gore.
"U redu ljubavi, super, sretna sam, ali sorry, jel da ovo računam kao da si me zaprosio ili kako da tretiram ovaj (skoro sam rekla eksces) ovaj moment?".
"Tretiraj ga kako hoćeš, ja ću te ženiti."
Ups, zajebala sam stvar. (Čuje se mumljanje kao, nikad njoj pogoditi, nikad njoj znati što hoće i kad joj šta i kako reći). Boss ustaje i demonstrativnim korakom napušta mjesto radnje odlazeći u kuhinju, moje uši prate svaki pomak, ako uzme jesti, loš znak, ako krene kuhati kavu, dobar znak - kava! Dobar znak! Svaku sudbonosnu odluku on uvijek zalije kavom, kad god bilo i što god bilo, kad kaže da će skuhati kavu ili kad ide kuhati kavu, znam da taj dio priče za taj dan mogu smatrati ispričanim i dubila na glavi, šutjela ili urlala, nema teorije da se tog dana nakon kave više otvori ta tema.
Na čas sam pomislila - ah, what a hell, ko da mora trenutak kad te dečko zaprosi biti nešto specijalno, nisam djevojčica iz američkog filma.
p.s.
djetetu ću ipak jednog dana pričati jednu drugu priču, a i vama - uskoro.
Baby voice: Bok tete, bok stričeki. Meni je sada tako nekako oko 4 mjeseca, ali ne znam baš jako točno jer sam još malo biće koje nije nikada učilo nešto što sam čuo da se zove matematika. Zapravo ja to možda i mogu već sad znati, ali možda sam genetski za to glup isto kao mama, ali to nisam rekao ja nego sam čuo od tate kako je rekao - ženo draga ti si ovako pametna, al za matematiku si stvarno glupa. Mama se nije naljutila nego se izbeljila pa sam čuo, isto od tate, da mama ima veliku jezičinu. Onda je tata dobio u glavu sa dva ukrasna jastučića, a ja sam se smijao i par puta jako prekobicnuo i kad sam to napravio mama je napravila istu onu facu kao kad je štapić poplavio i počela je vikati "miče se, miče se" - pih, micao sam se ja i prije, ali sam bio manji i lakši i nisam bio tako vješt pa nije ni primjećivala. Toliko o nepogrešivom majčinskom instinktu. Tata je probao rukom osjetiti taj moj pomak, htio sam mu dati 5, za hrabrost i znanje matematike, ali sačekat će dok malo još narastem. Ostatak ekipe je lud, uvjerljivo vode bake i djedovi i ja zbilja ne znam do koje će faze to ludilo eskalirati, mama i tata im ništa ne mogu, kažu da su "digli od njih ruke" što god to značilo. Inače, bio sam već svuda i svašta sam čuo i vidio i mislim da kad to počnem pričati budem i ja tračara kao teta Barica, ali nemam vam sad više vremena sve to pisati. Super je sve, a najviše od svega mi se sviđa klopa! Baby pusa i mahanje ručicama i nožicama!
Post je objavljen 14.10.2007. u 22:19 sati.