Danima me boli glava, nos mi je ogroman, stalno mi se spava, uši su mi crvene od zime. Znam, jesen je stigla.
Počela su predavanja, neodgodive obaveze, učenje koje se ne smije odgađati.
Ima li više od toga?
Svima je tako.
Mogla bih još napisati i nešto poput: "Upoznala sam jednog super dečka..." ili: "Mame nikad nema..." ili: "Nitko me ne razumije...".
Ali, je li on stvarno takav, smijem li osuđivati nekoga tko za svoje propuste ima debelo opravdanje i možda je problem u meni.
Pa to su tako banalne stvari koje su prošli ili prolaze gotovo svi.
Ali, ima li više od toga?
Sada kada je sve posivilo, i nebo, i zemlja, i ljudi, ja bih još samo malo živjela. Ali onako, istinski, bez sputanja, bez pritiska, bez zamaranja o budućnosti, bez bremena prošlosti, bez osvrtanja po sadašnjosti. Kao da ne postoji vrijeme, kao da nisam vezana za jedno mjesto, kao da je cijeli svijet preda mnom, na dlanu. Dostupan, predivan, otvoren i beskrajan. Pun dobrih ljudi i nezaboravnih iskustava. I voljela bih biti dovoljno snažna kako bih mogla podnijeti da nije sve uvijek tako.
Ne znam više kamo idem, što me čeka. Nije sve sivo zbog jeseni. Pomutila mi se granica dobra i zla, crnog i bijelog. Ne znam zapravo zašto uopće sve ovo pišem. Možda je tako lakše.
Papir i blog mogu valjda sve podnijeti.
Post je objavljen 14.10.2007. u 19:38 sati.