Slušam pjesme, stihovi me razaraju, rastužuju, no ne mogu si pomoći. Neke si stvari jednostavno ne mogu izbaciti iz glave. Mnogo misli mi se vrti po glavi, ne mogu se usredotočiti na ništa.
Napisati ću nešto o njoj, o osobi koja mi i previše znači. Ona je lijepa, zanimljiva, nezamjenjiva, uvijek uz mene. Na nekim stvarima ću joj zauvijek biti zahvalna. Zbog nje nisam nikad usamljena, osoba je kojoj se mogu povjeriti, koja će me uvijek saslušati. Još nikad me nije povrijedila, rastužila. Volim ju… Svaki dan me njezin osmjeh usrećuje, riječi ohrabruju. Ona je jednostavno neizostavni dio mene. Kada sam ja tužna i ona je, kada sam sretna i ona je zbog mene. Poznajemo se samo godinu dana, ali već smo najbolje prijateljice. Drago mi je što smo se našle, što imamo jedna drugu. Znam da ona cijeni moju pomoć, ja se trudim razumjeti njezin bol, patnju. Pokušavam joj pomoći, izvući je iz turobnih misli. No, ponekad ni ja nisam toliko jaka, da izdržim. Plačem i zbog njene tuge, nesreće. Nije zaslužila da netko tako djeluje na nju, izbriše osmijeh sa njezinog lica, rastuži ju. Nikada neću dopustiti da ona pati, previše ju volim da bih na to samo šutke reagirala.
Ona je uvijek tu, i sada, kada sam tužna, znam da mogu nju nazvati, da će mi ona pomoći, da će uvijek naći vremena za mene. Mnogo puta kad plačem shvatim kakva sam sretnica što imam nju, jer ona je jednostavno tu, tješi me, bodri, razgovara sa mnom, izmami osmijeh na moje lice. Nikada joj neću moći vratiti za sve dobro što je učinila za mene, no trudim se. Ona je jednostavno jedinstvena i posebna, uveseljava sve oko sebe i zrači optimizmom. Volim ju i prihvaćam sa svim manama i vrlinama i tako će uvijek biti…
I sada se prisiljavam staviti namješteni osmijeh na lice i ne dopustiti nikom da vidi moje suze. Nikom, osim njoj...
Post je objavljen 14.10.2007. u 11:34 sati.