Ustala sam se iz kreveta, hvatala sam se za sve što mi je bilo pri ruci,tražila sam izlaz iz Bolničkog krila, jer se sve počelo sve više i više trest, jedva sam stajala na nogama.... Pogledavala sam okolo, nitko nije reagirao, svi su me samo zbunjeno gledali i smijali mi se...
Kad je Madam nakon nekoliko trenutaka vidjela da sam ustala iz kreveta, potrčala je prema meni, no, uspjela sam joj pobjeć, te sam žurno izašla iz Hogwartsa. Zastala sam, sve se smirilo... Oko mene se provlačila gusta magla kroz koju su padale malene kapi kiše, bilo je jako hladno... U daljini sam uspjela vidjeti neku visoku osobu sa tamnosmeđim plaštem koja mi se sporim koracima sve više i više približavala... Nisam mogla vidjet lice jer je bilo prekriveno kapuljačom na kojoj je bio neki crveni dijamantić zmajeva oblika koji je, što mi se više približavao, više svjetlio, počeo je reagirati i moj lančić te je moj zmaj počeo letjeti oko moje glave, oči su mu svjetlile, na dodir je bio vruć... Okrenula sam se da vidim dali je još netko ovdje s nama na livadi, iza mene je stajala još jedna osoba niskog rasta, gotovo isto obučena kao i prva osoba koja je još uvijek hodala prema meni, samo je imala svjetlozeleni plašt, isto je imala neki zeleni znak na kapuljači koji je ličio na zmiju, no, što mi je bio bliži, kričavozelena boja se sve više i više gasila, dok mi se ta osoba skroz približila taj se znak ugasio, a ta osoba me je čvrsto primila za vrat i govorial hladnim glasom meni neki nepoznati jezik... Pokušavala sam toj osobi odvojit ruke, ali bila sam preslaba... Odjednom me je ta osoba pustila a ja nisam mogla normalno stajati na nogama, vrtilo mi se u glavi... No, odjednom me je ona osoba u smeđem plaštu primila za ruku i odmah sam se osjećala bolje, ali, nakon toga obje osobe su nestale... Ostala sam zbunjena... Što je sad ovo trebalo značit? – mislila sam... Nakon par trenutaka sam čula Lukea kako priča sa nekim njegovim frendom, bili su par metara dalje od mene. Pričali su o metloboju... Nisam mu htjela ništa reći nit mi
se razgovaralo baš s drugim ljudima, zato sam rađe otišla natrag u Hogwarts, da si malo sredim misli... U društvenoj sam srela Roxy, koja je bila iznenađena i zabrinuta... „Što ti je bilo Kosta?“ - upita. „Razgovarat ćemo u spavaonici...“ – odgovorih. Samo je kimnula i otišla sa mnom do spavaonice, gdje me tješila i govorila daa će sve biti u redu, iako je i sama znala da neće....U jednom trenutku, Roxy je - samo nestala! Nisam mogla vjerovat, bila sam zaprepaštena...
„Roxy, di si'“ – dozivala sam ju sa strahom u glasu, ali, nije mi odgovarala, sama tišina... U jednom trenutku samo sam počela bacati stvari okolo, vrištala sam i plakala, već mi je
bilo dosta, osjećala sam sve veću i veću mržnju prema svemu na ovom svijetu, htjela sam samo da me više ne bude na ovom svijetu... Odjednom, moj zmaj je počeo letjeti, a umjesto crvenog sjaja iz očiju, oči su mu sjajile u kričavoj zelenoj boji.... Oko mene su počeli letjeti
neki zeleni duhovi u obliku zmija, koji su hladnim glasom izgovarali imena Janchy, Roxy i Brian.... Sada sam još više bial prestrašena, sva sam se tresla... Znači li to da su mrtvi? – pomislih... Ustala sam se, a duhovi su počeli kružit oko mene, neki u obliku zmija, bili su kričavozeleni... Nakon nekoliko trenutaka su mi se počeli približavati... Odjednom sam osjetila toplinu, bila sam sretna, ništa mi nije falilo, osjećala sam se ispunjeno, kao da su svi moji problemi nestali, nisam mislila na išta, samo sam se prepustila tom divnom osjećaju koji me je sve vieš i više bacao u san... Legla sam na krevet, i nakon nekoliko trenutaka zaspala... Kad sam se, nakon nekoliko sati, probudila, bila sam u nekoj mračnoj i velikoj prostoriji, bio je tu samo krevet, nije bilo ni svjetla ni ničega, samo neki mali prozor... Uplašila sam se, išla sam tražit vrata, ispipivala sam zidove u nadi da ću nešto naći, ali, došla sam do sredine, zapela u rupu i tresnula na pod. Nekoliko trenutaka sam samo ležala, dok nije netko ušetao kroz zid u prostoriju... Nisam ništa vidjela... Ta osoba me uhvatila za noge i počela vuć do drugog kraja prostorije. Ne znam zašto, ali nisam se htjela maknuti, samo sam tu osobu nepomično puštala da me vuče. Kad se zaustavila, kleknula je do mene i sa štapićem obasjala prostoriju. To je bila slatka djevojka prekrasnih zelenih očiju i duge smeđe kose do pola leđa.
„Tko si ti?“ – upitah je.
„Vanessa, drago mi je“ – odgovori mi i pruži ruku. U početku sam bila zbunjena, pa sam tek nakon nekoliko trenutaka i ja njoj pružila ruku uz šta sam rekla - „Ja sam Kosta...“ , no, ona me prekinula rekavši mi – „Da, znam tko si ti, ti si ona šta skuplja duše po svijetu... „. Zastala sam i samo sam ju zbunjeno gledala, bila sam šokirana. „Kaj tako gledaš ko' da prvi put čuješ?“ – upita ona sa smješkom na licu. „Ovaaaj..... ja NE skupljam duše po svijetu!“ – pobijesnila sam. „I ja mislim isto, znaš....“ – reče i pokaže na moj lančić. „Ne, stvarno nisam znala... može li se to ikako spriječiti?“ – upitah je sa strahom u glasu, nakon čeg sam ustala. „;Može, ali kad se završi bitka između vas i nas, ili, između nas i znašvećkoga... Moraš izabrati, ali, razmisli dobro, jer, imaš jaaaaako malo šansi da vratiš Roxy, Janchy i svog oca i staneš s nama se boriti protiv Voldemorta, s tim da i ako pobijediš, sve će se promijeniti, nećeš više vidjeti svoje bližnje, zaboravit ćeš ih.... Ali, kao što kažem, šanse za to su minimalne. Ali, ako izabereš Voldemorta, svi ćemo osim vas, čistokrvnih čarobnjaka umrijeti i nećeš se više nikad osjećati sretno.... samo ćeš htjet ubijat i ubijat, a nećeš imati šta ubiti, jer, nećeš moći ubiti čistokrvne čarobnjake, jer bi to i za tebe značilo smrt... I opet će to nakon nekoliko vremena značit tvoju smrt.... Moraš dobro razmisliti na koju ćeš stranu... Ja ti tu ne mogu puno pomoći....“ – reče ona. Samo sam ju prestrašeno gledala, nisam znala što reći, ovo je bio za mene preveliki šok, sve se tako brzo i naglo dogodilo... „Sada ćemo otići do jednog mjesta, gdje ćeš se morati odlučiti za jednu stranu...“ – rekla je, na što sam ju ja prekinula prestrašeno rekavši – „Ali.... ja nisam spremna!“. No, ona se sam okrenula i prošla kroz zid. Sljedila sam njen primjer i ušla u malu prostoriju obasjana malom kuglicom koja je bila na malom plavom stoliću na sred sobe, u kojoj su letile male zelene kuglice, a na zidovima su bila napisana neka čudna imena, tu i tamo koje normalno ime... A na nekim zidovima su bili nacrtani isti oni duhovi koje sam vidjela u spavaonici, svi su išli u krug jedan za drugim...
„Dolazi 'vamo!“ – rekla je Vanessa, koja je držala kuglu u rukama. Prišla sam joj i upitno je pogledala. „Sada ćeš, ako biraš Voldemorta izvaditi jednu zelenu kuglicu i čuvati je dok sve ne bude gotova, dok se bitka ne završi, ako biraš nas, popit ćeš ovu crvenu tekućinu, ok?“ – upita me. „Ne, nije ok, ovo se sve prebrzo događa, nisam spremna....“. „Kosta, to moraš sad učiniti, nitko neće umjesto tebe, a vremena je sve manje i manje....“ – reče. zastala sam i gledala što da učinim, i, nakon nekoliko trenutaka sam napokon odlučila....
Post je objavljen 14.10.2007. u 01:17 sati.