As the day breaks through the doorway
And i'm still chained to this house
But you call me and I follow
And act like i'm so proud
Still reading the sidewalk
And it smells like morning news
And I don't know, why I still can't
Seem to pull away from you
Watch the window
Time means nothing
Watch the window
'Til I see you coming
Born a beggar
Will you ever
See me more than Pavlov's hungry dog
See no colours
Live another
Day to feed on everything you are...and you are
When the day sleeps and the sunshine
No longer burns my eyes
And the sound of your footsteps
Is the only thing that lies
Between me and the feeling
That life fills these four walls....
(Skid Row)
...bio je jedan dan, nije još ni blizu bila noć.. tada su prvi puta išle na to mjesto. Tisuću je bilo predodžbi, misli su bile miljama daleko od snage... zapravo je i život treperio.. zapravo se i ne sjećam.. One su bile potpuni stranci, no samo je ona bila jedina koja je poznavala sve NJIH(tamo dolje na travi)! One su stigle, a nisu bile znane.. nisu bile kozmički povezane s time.. nisu, ali bile su 4.. i sve su bile... strane... Tada je ONA vidjela NJEGA.. po prvi puta... zapravo joj je bio stranac.. ne bi ni paučinu s njime podijelila... ON je bio s njom(!).. a ona(!) nije bila s NJIM...
Tada se zaorilo iznutra... i počeo je život... počeo je retro-život... počeo je san koji sanjam.. ali se svaki dan budim...i nikada ne odsanjam do kraja..
Tada su svi oni nešto kasnije ušli, i ON s njima... ONA je plesala.. ali nije skidala oči s NJEGA... tada je postao prah, kojeg ONA pokušava sakupiti, ali vjetar puše.. nema šanse... nikada od praha jednog zajedničkog daha... Retro-život je završio... sitni sati.. pošli su.. njih dvojica.. i njih tri.. kući! ON nije bio među njima, no ONA jest...Tada je završilo... prvo poglavlje prašne knjige koju nitko neće čitati... jer su joj korice ružne... jer su stare.. i jer nemaju lijepa slova... a i knjiga sama po sebi nije lijepa... debela je... mnogo listova.. mnogo poglavlja... koga to još zanima...pih!..No poglavlja još ima.. mnogo...da.. dovoljno da se glumi da NJOJ nije stalo.. dovoljno da želi sreću... dovoljno da se istisne iz te iluzije.. slovima te debele knjige napiše novo poglavlje.. u kojem neće biti NJEGA..a možda toliko dobro odglumi da
pljesak sam okrene drugu stranu medalje... i gledat će prema naprijed.........
Zatim je drugi puta bio jedan dan, nije još ni blizu bila noć... Opet je počeo retro-život.. opet GA je vidjela...svakim se novim retro-životom ONA ljepila sve više za NJEGA.. svaki je puta imala sve veće podočnjake.. svaki je puta sve dalje bila od istine...............................................
Taj zadnji put.. u retro-životu..tada je svojim glasom.. i pogledom nasuprot nje.. nešto rekao.. nešto... slatko.. voćno... nešto od čega su se NJOJ rastopile sve razumne činjenice.. i više nije bilo mraka, nije bilo niti spokoja, nije bilo.. a ne... nije bilo čak ni paučine prošlosti koja je grijala strah... najednom je ostala gladna... ONA GA je gledala... kao par očiju... ne kao čovjeka.. ne kao biće.. kao par očiju...koji su u toj tisućinki sekunde gledale samo NJU... I usne koje su samo njoj govorile... zatim je otišla.. nije mogla više gledati praznoći u zrak... u duh... To je bio zadnji retro-život...Poslije ga je trebala vidjeti... ali nije... splet okolnosti je učinio svoje...nije.. imala prilike gledati prazan zrak... voćne oči ili.. ne.. nije..tada je jednog dana saznala..što nije bilo očekivano.. no ipak je... ON je još uvijek bio dio nje...
i voćno je istrulilo... i zrak se ispunio.. težinom svemira... nije mogla podnijeti tu težinu.... tada je rekla... smijeh i suze neka budu isto..i kad se smijala.. smijeh je bio suza.... i kada je plakala, suza je bila osmjeh... jer je ON volio nju..no ona NJEGA ne... a ONA je još uvijek voljela NJEGA.. unatoč rasplinutom snu o novom retro-životu.. i ponovnom voćnom pogledu.. i praznom zraku... i lijepim usnama... i sanjala je tisuće novih poglavlja...i nije bilo važno je li knjiga stara... je li ružna, debela.... ONA ju je bila voljna čitati svakim uzdahom...svakim treptajem ispisati novo poglavlje... samo još kada ne bi.... nije važno....................................................................
Ako ju vidite.... NJU.... i ako vam se nasmije... znajte da zapravo ispod tog osmjeha leži ocean suza... za koji nitko ne zna.. ni najdraži... samo ova struja ovdje...samo tipke i prsti... samo .... i jedino..................................
nitko više......
Je li sve izgubljeno vrijeme...
jesmo li lutke bez vate..
na slabe konce navođene..
kamo dalje-
do provalije,
pa da se bezdanom operemo,
moje lice iz pepela,
nemoj ga podizati,
neka bude sivo..
radije nego živo......................................
Post je objavljen 13.10.2007. u 22:22 sati.