Marketing
subota
Meni uopće nije važno koji je dan i blagdan. Osim većih blagdana kao što je Božić. Zadnje vrijeme puno mi se mota po glavi Božić. Kroz ove godine od kada je mama bolesna bilo je svakakvih blagdana. Slavili smo tiho njezine rođendane,nekoliko Božića,Uskrsa smo preskočili...nismo se osjećali blagdanski...prije tri godine proveli smo najgori Božić na svijetu,kada je mama bila u bolnici Kampor na Rabu. Tata,mamin brat i ja bili smo s njom. Uredila sam ju bila i donijela od doma skomne ukrase i trudili smo se...ali kad smo izašli iz bolnice na večer,a nju ostavili...morala sam povratiti,koliko mi je bilo mučno. A onda je slijedeći Božić bila doma! I tu sam se razbacala do maksimuma! Isforsirala sam božićni ugođaj unatoč tatinom negodovanju. Shvatila sam da se često moramo naraditi da bi nam pao blagoslov na srca...Na kraju je miris cimeta i bora,kolača,purice,sarmi i svega mogućega,toplina svijeća i osmjeh na licu učinio svoje. Slavili smo skromno i u ljubavi. I učinila sam da je i nama bio praznik. Tata je shvatio da smo blagoslovljeni samim time što smo zajedno! Jer s maminom i njegovom bolešću..treba cijeniti svaki dan. Ne planiram slijedeći blagdan,ne zaokružujem mamin rođendan u kalendaru. Ljubim svaki dan koji nam je dan. Za budućnost ne pitam. Ona je zamagljena ideja,nešto u što ne želim,u što se bojim dirati. Budućnost je luksuz kojeg sam se odrekla. Ne želim se njome opteretiti,jer danas je sve što imam. Evo je 4 popodne,vrijeme da odvedem mamu u krevet,na odmor. Ona je u kolicima,teško joj je sjediti dugo,pa je dovedem oko ručka i opet na večer...A to što je subota...ništa mi ne znači. Svaki je dan isti,ne odlazim u ponedjeljak na posao,ne veselim se petku kao kraju radnog tjedna. Moj dan počinje u 8 ujutro kada mama dobiva medicinu i doručak. Završava u kasni noćni sat kada se polusvjesna srušim na krevet. Voljela bih par dana otići i odmoriti se. Ni sama ne znam kako više izdržim. To naravno nije moguće,jer mi je u životu dan tek jedan pravi prijatelj tj prijateljica. A ona je jako daleko,život nas je odveo u nemoguće udaljenosti... nitko drugi nije spreman ponuditi nekoliko dana doći i brinuti se za mamu,kako bih ja odmorila...Novac za platiti njegovateljicu je san koji će se ispuniti kad kupim loto listić i potrefim sedmicu...
U bolnicu je nikada ne bih poslala jer,osim što sam odlučna u namjeri da ona bude u svojoj kući,što osjećam da je tu njeno mjesto,-ja bih se razboljela umjesto da se odmorim kada bih joj to napravila... eto,tako je to,iz dana u dan...bila subota ili svetak...
Post je objavljen 13.10.2007. u 15:40 sati.