Pregled posta

Anjin boravak u Lovranu

Prošla su dva dana kako smo došli iz Lovrana gdje je Anja bila podvrgnuta operativnom zahvatu. Zahvat koji se radio za pripremu operacije kukova koja slijede nakon oporavka, negdje na proljeće iduće godine. Iako malo više plačljiva mali ratnik je za sada dobro i sve stojićki podnaša. Hvala Bogu za sad nema nikakvih komplikacija i nadamo se da ih ni neće biti. Kao što smo i obećali, danas slijedi iscrpno izvješće sa našeg boravka u Lovranu.
Prvi dan našeg boravka u Lovranu počeo je početnim šokovima.
Kako je i bilo predviđeno, morali smo se javiti do 12 sati u biti morali smo doći nešto ranije kako bi smo Anju i mamu jasminu upisali na prijem u bolnicu a sam razgovor s liječnikom bio je predviđen oko 12 sati.
Nakon upisa, oko 11h javili smo se na odjel gdje nas je dočekao doktor koji će operirati našu Anju te nam ponovio što će sve poduzeti odnosno koje će operativne zahvate primijeniti na Anji. Nakon obavljenog razgovora sa doktorom ispunili smo još neke potrebne obrasce te potpisali suglasnost o operaciji i bili smo spremni za smještaj u sobi.
Kako je već bilo oko pola jedan a s obzirom da se je Anja digla jako rano već je bila dosta umorna i pomalo nervozna. No tu polako dolazi do prvog našeg šoka. Naime oni uopće nemaju dječji odjel i djeca i mame smješteni su u sobi sa starijim osobama. Pitamo ih da li imaju sobu gdje su smještene druge majke sa djecom a oni odgovaraju da nemaju i da će mama Jasmina i Anja biti smještene u sobi gdje su još tri starije gospođe. Ok, kažemo samo dajte nam krevet i kinderbet da se Anja i mama Jasmina odmore, a sestre kažu da moramo malo pričekati jer gospođa koja je trebala izaći još ujutro u 8h i osloboditi krevet još nije izašla iz sobe. I tako mi onako s koferima, kolicima i polako već nervoznom Anjicom stojimo na prohladnom i uskom hodniku ko tri mala pokisla mrava. Prošo je i jedan sat poslije podne a mi još uvijek stojimo na hodniku a oni ni bu ni be. Već polako i mi nervozni pitamo sestru hoćemo li se konačno smjestiti u sobu a ona nam mrtvo hladno kaže nek čekamo jer krevet još nije slobodan. Već je bilo blizu 14 sati kad nam je stvarno prekipjelo.
Od dežurnih sestri smo tražili samo malu sobicu gdje bi se Anjica barem mogla malo odmoriti, jer pobogu pa ona treba mir i treba biti spremna na operaciju s obzirom na kompletnu njezinu situaciju, pa zar tražimo puno? Oni nam i dalje uporno govore da se strpimo. E na to sve tata Tomislav je eksplodirao, „zaprijetili“ smo im da ćemo iz ovih stopa nazvati sve dnevne novine i objasniti o čem se radi.I gle čuda u roku pet minuta imali smo slobodan krevet i mogli smo se smjestiti u sobu. Jednostavno, neshvatljivo je to da se moraš prvo dobro nasekirati, dobro izvikati da bi nakraju ostvario svoja prava.
I da, dok smo tako čekali na hodniku, igrom slučaja saznali smo da bolnica ipak ima 4 sobe – apartmane. Momentalno su pune do kraja mjeseca no ono što nas je iznenadilo je to da se u te sobe može jedino preko „naruđbe“ odnosno da kad saznate za termin operacije odmah bi se trebalo naručiti i za te sobe a ako ne onda ste smješteni na odjelu ovako kako su bile smještene Anja i mama Jasmina. No prilikom dobivanja termina za operaciju nama apsolutno nije nitko rekao za tu soluciju. Možda smo i mi djelomično krivi što nismo pitali ali dragi naši dobri ljudi: u Zagrebu je Anja bila smještena u bolnici Rebro, Srebrnjak i Šalata, bila je u Krapinskim toplicama, bila je u Ljubljani, bila je u Njemačkoj i svugdje ama baš svugdje bila je smještena na dječjem odjelu ili je bila u sobi sa mamom Jasminom u programu dijete – mama. Po tom programu smo bili upućeni i ovdje u Lovran i ni u snu se nismo nadali ovakvoj situaciji. Dijete koje ima oduzeta sva četiri ekstremiteta uz to boluje od epilepsije(gdje ju smeta svaki glasan zvuk) a u konačnici drugo jutro odlazi na za nju rizičnu operaciju, zavrjeđuje ipak jednu malo veću pažnju. A ne sobu gdje je stalno buka, gdje se malo malo ulazi i izlazi, gdje ti je krevet između prozora i vrata(na lijepom propuhu), gdje su ti wc i tuš kupaona na kraju hodnika na drugom odjelu. Nismo zahtjevni roditelji. Mi možemo spavati i na podu ili vani pod vedrim nebom ali naš mali anđeo zavrjeđuje puno bolje i za njega ćemo se uvijek boriti.
Na kraju, Anja je to popodne uspjela odspavati nekih pola sata a navečer je uspjela zaspati tek oko 23 sata.
I kako se kaže svako zlo za neko dobro. U svom tom“cirkusu“ oko smještaja nismo „mislili“ na operaciju s kojom smo proteklih tjedana bili opterećeni u razmišljanju kako će sve to proći.
No tako je bilo samo do drugog jutra kad je svanuo dan Anjine operacije.
Od ranog jutra imali smo onaj čudan osjećaj u trbuhu. I Anja je osjetila tu našu malu nervozu i da se nešto događa pa je i ona bila pomalo nervozna.
Još jednom smo prošli s doktorom koji će operirati Anju i anesteziologom sve detalje i sam tijek operacije. Također su nas zamolili da ne ispitujemo koliko će sve to trajati nego neka sve ide svojim tokom. Nakon što su Anju pripremili za operaciju u 9h Anja je ušla u operacionu salu. I onda su minute krenule kao vječnost. Strah, nevjerica zebnja sve se to uvuklo u nas i samo jedno razmišljanje kako će sve proći.Da li će sve proći u redu? Da li će se probudit iz narkoze? Sve se to u nama miješalo. Izašli smo Van bolnice, malo se šetali uz obalu no misli su nam bile usmjerene samo na našu malu princezu. U tim trenucima za nas jako važnim dobivali smo neviđenu podršku naše obitelji i prijatelja. Zvali su nas na mobitele i ohrabrivali su nas jer su znali koliko nam je teško.Najveću podršku imali smo od gospodina Hermana Marija iz Amsterdama kojemu nije bilo teško zvati skoro svakih pola sata da pita kako smo mi i da li znamo kako ide operacija. Zatim gospođa Vesma Milčić iz Zagreba i naša blogerica malena koja sa suprugom i obitelji živi u Grazu.
Njima jedno posebno veliko hvala.
Negdje oko pola 12 saznali smo od dežurne sestre i prve vijesti. Anja je dobro podnijela operaciju, prvi put se probudila iz narkoze i trenutno je u gipsaoni gdje joj stavljaju gips.
Oko pola jedan pojavio se je i doktor koji je operirao Anju te nam rekao da je sve prošlo u redu. Napomenuo je da su bile velike kontrakture koljena. Anja ima na svakoj nozi tri mala reza. Operaciju je Anja dobro podnjela, vrlo brzo se je probudila iz narkoze. Rekao je da su sad napravljeni svi preduvjeti za operaciju kukova koji slijede tek nakon ovog oporavka.
Također je rekao da nek sve ide polako. Gips bi trebala nositi otprilike mjesec dana kad bi trebala ponovo doći u Lovran na skidanje. Objasnio nam je kako treba postepeno vježbati i napomenuo nam je da će ju prvih dana dosta to sve boljeti i peckati.
Negdje oko 14 sati Anjica su doveli ponovo na odjel. Vidjevši ju onako bespomoćnu kako leži na krevetiću sa infuzijom u ruci i polako kako jeca suze su nam same krenule niz lice ali su se te suze odmah pretvorile u suze radosnice vidjevši kako nas je pogledala i blago se nasmijala. Usprkos svoj boli ona je uspjela bar malo nabaciti onaj svoj poznati osmijeh ali osmijeh koji je ovog puta bio pomiješan sa velikom boli.
U međuvremenu počeli su nam zvoniti mobiteli. Obitelj, prijatelji, znanci i blogeri svi su htjeli znati kako je prošla operacija. Stvarno smo bili jako ponosni i u tim trenucima bila nam je velika čast da smo roditelji male princeze koji toliki ljudi žele dobro i brz oporavak.
Iako je najgore prošlo ipak još valja pričekati ostatak dana i noć da se kompletna situacija ne zakomplicira. Biti će to jako dug ostatak dana i jako dugačka noć. Ostatak dana Anja je provela u jakim bolovima i velikom plaću ali fala bogu nije dobila temperaturu. Na večer je čak pojela i kašicu na žlicu. Bio je to prvi obrok na žlicu još od proteklog dana. Malo se uspjela smiriti jer je dobila sredstvo za smirenje bolova te čepić i uspjela je zaspati negdje oko 22h. Prije odlaska kući anesteziolog je još jednom posjetio anju da vidi kakvo je stanje i rekao je da se mali borac dobro oporavlja ali da još mora proći noć pa ćemo vidjeti kako dalje. No noć je tek počela. Noć koja će prolazit kao vječnost. Noć puna strepnje i nadanja da će sve proći kako valja. Jer kritična su još ta 24 sata nakon buđenja iz narkoze. Negdje oko 2 sata ujutro anja se probudila ali nije imala temperaturu već je bila sva upišana i nakon što ju je mama Jasmina i dežurna sestra premotala uspjela je ponovo zaspati i tako do 6 ujtro.
Dakle noć je ipak prošla manje-više ok. Ujutro je ponovo mogla jesti na žlicu pa tako više nije bilo potrebe za infuzijom. Iako plačljiva zbog bolova Anjica nije imala temperaturu pa samim time ni komplikacije koje su se mogle pojaviti. Na jutarnjoj viziti doktor je rekao da je sve u redu i da Anja može već danas otići kući na kućnu njegu. Malo smo bili iznenađeni ali s jedne strane nam je bilo i drago da idemo kući znajući da je sve prošlo u redu. Prije odlaska Anja je dobila čepić za smirivanje bolova kako bi lakše podnijela put. Od doktora koji je operirao Anju zatim od anesteziologa i od glavne sestre dobili smo još par upita i dan prije od predviđenog mogli smo kući. Htjeli bi naglasiti da osim nesporazuma oko smještaja nikakvih primjedbi na rad bolničkog osoblja nismo imali, dapače i doktor i glavna sestra a posebice anesteziolog svi su nam maksimalno izlazili u susret. U razgovoru sa njima spomenuli smo im da nam je neshvatljivo da takva poznata ortopedska bolnica kao što je Lovran gdje dolaze poznati naši sportaši, estradni umjetnici i glazbenici i poznate javne ličnosti nema jedan mali odvojeni odjel za djecu ili barem kakvu malu sobicu gdje bi ta djeca uz majke imala potrebiti mir prije same operacije. No kao što su i sami rekli oni to shvaćaju, shvaćaju i naše nezadovoljstvo ali oni su tu nemoćni a odgovorni za takvo stanje u bolnici su oni pri vrhu, no to je nažalost već stara priča ove naše Hrvatske. I tako nakon što smo se odjavili iz bolnice krenuli smo iz Lovrana u kojem moramo opet doć za otprilike 3 do 4 tjedna na kontrolu, skidanje gipsa i daljnji razgovor oko daljnjih operacija koje slijede negdje na proljeće iduće godine. Put je anja podnijela dobro i sretno smo stigli kući. Prva noć je protekla uz malo nemira ali to je i normalno jer polako popuštaju svi lijekovi ali sve u svemu mali borac sve to podnaša junački. Jučerašnji dan je već bio puno bolji kao i protekla noć gdje se Anja nije budila sve negdje do 5 ujutro. Kako će dani odmicati nadamo se da će se i stanje bitno popravljati mada je i ovo iznad svih naših očekivanja i našoj princezi možemo iskazati samo jedno divljenje.
Još jednom velika hvala i Vama a pogotovo onima koji su tu srijedu bili uz malog anđela i nas roditelje.
Velika pusa svima Vama od neumornog tria.

A sad pogledajte par slikica snimljene prije i poslije operacije.

Post je objavljen 13.10.2007. u 13:25 sati.