Evo jedne ilustracije (izrazito) drugacije naravi nizozemskog mentaliteta, njihove "hladnoce", distanciranosti i suzdrzanosti:
U prostorima gdje se skupljaju ljudi, kao npr. u kaficima ili vlaku, cesto se desi da ljudi koji sjede za razlicitim stolovima ili na drugoj strani u vagonu (noviji vlakovi ovdje nemaju odjeljke nego su svi u istom prostoru, na dva nivoa) zapocnu razgovor i -- valjda da bi se bolje culi -- to cine povisenim glasovima, cesto vicuci jedan na drugoga.
I tako prolazi cijeli razgovor -- rijetko ce se netko preseliti za stol sugovornika i nastaviti razgovor u normalnom tonu, dozvoljavajuci mozda da se nekako i zblize, popiju pice zajedno i skuze da imaju nesto zajednicko sto vrijedi njegovati. Umjesto toga se cini da cijeli kafic odjedanput plane u galami koja se ugasi jednako iznenadno kako je i zapocela.
Ne prihvacam to kao normalno, koliko god njima jest. Nas domaci pristup je mnogo prirodniji: "sta se deres, picka ti materina! - sjedi ovdje ka covik pa da popricamo ili ajmo vanka da vidimo cija majka crnu vunu prede sinko!"
Post je objavljen 13.10.2007. u 13:17 sati.