U neuspjesnim pokusajima za pronalazak inspiracije za ucenje, zagledala sam se u davna izgubljena sjecanja. Koliko je vremena proslo otkad sam prosli put kao dijete setala livadom, brinula samo o tome kako cu naci najljepse cvijece za mamin buket. Koliko je vremena proslo kad sam se bezbrizno igrala u pijesku, bojala mraka i padala po sljunku noseci prijateljima bombone u prilicno nespretnim papucama. Ali rane nisu bile vazne. Zacijelile bi, a i ja uzivajuci u bombonima i prijateljima. Bilo je lijepo biti dijete. Razigrano, pomalo divlje, ali samouvjereno. Sposobno i ambiciozno.
Puno se odonda promijenilo. Vise ne setam bezbrizno livadom... Niti rane zacjeljuju tako brzo. Nisam vise ni samouvjerena, ni ambiciozna. Tada sam znala sto hocu. Mislila sam i da sada znam. Ali shvatila sam da ne znam. Shvatila sam da ne znam sto hocu od zivota. A i da imam odreden cilj, jesam li ga sposobna ostvariti? Zelim mnogo toga, ali ne pronalazim sredstva kojima bih to realizirala. Trebam nesto da me potakne, da mi da vjeru u buducnost, ali prvenstveno u mene samu. Izgubila sam je negdje putem i ne mogu je naci. Jeste li je mozda vidjeli? Izgledala je ko stara, izderana papuca... Mozda ju je uzela maca papucarica. I mozda mi je jednom vrati, onako novu i pokrpanu. Tada cu uspjeti. Nadam se. Tada me nitko nece sputavati. Pa ni ja samu sebe. Znat cu sto zelim, ali i kako to isto i postici. Necu se gubiti, necu padati, necu pokleknuti. Ici cu naprijed, vodena ciljem. Tada cu opet biti ono isto dijete. Stetat cu livadom i uzivati u zivotu. Kad postignem ono sto zelim, sve rane, sva patnja i bol nestat ce. I ja cu biti ja. Bit cu ono sto sam oduvijek zeljela biti. Ono sto sam zapravo oduvijek bila, samo to nisam primjecivala. Sada shvacam. Ja, ali i svi mi imamo u sebi ono sto smo bili, sto jesmo i sto cemo biti. Svaki trenutak naseg zivota, gradi nas i cini onakvima kakvi zapravo i jesmo. Sve sto se dogodilo, dogodilo se s razlogom. I jednog dana, kad nam se cijeli zivot izvrti pred ocima, shvatit cemo to. Tada necemo zaliti ni za onim sto jesmo, ni za onim sto nismo ucinili. Tada cemo shvatiti da je sve sto smo mislili da su pogreske, bile sastavni i neizbjezni dio naseg zivota. Znate, neke nam se stvari cine teskima, neizvedivima, nemogucima. No, nista nije nemoguce. S vjerom u sebe svaki problem je rjesiv. I onaj test iz kemije, i onaj upis na fax, i ona ljubavna svada. Sve se da ispraviti, promijeniti i urediti onako kako smo to uvijek zeljeli. Samo trebamo sami sa sobom razrijesiti sto je problem i suprotstaviti mu se, a ne prepustiti. Ponekad se necega trebamo odreci, i makar to odmah ne shvacamo, kasnije uvidamo da je to bila ispravna odluka.
Zivot nam daje izbor. Mozda i izaberemo krivi put, ali ako imamo cilj, kad tad vratit cemo se na pravi put i stici do cilja. A ti povremeni padovi bit ce samo poticaj da krenemo jace i brze naprijed te da iduci put pazljivije biramo. Znam da cemo svi kad tad pronaci ono sto trazimo. Nekima ce trebati dulje, nekima ce biti teze. No, svi cemo vidjeti to svjetlo na kraju tunela. Svi cemo pronaci ono sto je najbolje za nas bez obzira sto drugi o tome mislili. Jer, na kraju, najvaznije je sto mi sami mislimo i odlucimo. To nas cini ljudima, to nas cini covjekom, individuom koja je posebna i koja mora samu sebe ostvariti. Uspjet cemo. Znam da hocemo. Vidi, ovaj put iza ugla vodi do mace papucarice... :D
Post je objavljen 13.10.2007. u 12:29 sati.