Ponekad sjednem i razmišljam o svom životu, o životu
svakog čovjeka na ovom jadnom svijetu...
Vidim da naše živote sačinjava još mnogo života;
naši prijatelji, neprijatelji, poznanici....
Ponekad pokušavam zamislit svoj život prije 3 godine
i pitam se kako sam preživjela skroz sama na ovom svijetu,
kako sam se uspjela dignut se i nastaviti...a sada ne mogu
pogledati istini u oči sama, netko me mora držati za ruku
da ne padnem preko litice kada bježim pred istinom...
Želim biti opet snažna, a ako je za to potrebna samoča
tu sam cijenu spremna platiti...
Ali onda pomislim što sve gubim, pomislim kako to više nikada
neću naći...I sada samo sjedim kao i prije, gledam u mrtvu točku
svoga života, pokušavam se sjetiti gdje sam pogriješila
ali ne mogu se sjetiti, previše puta sam to potisnula i sada
kad mi treba to sjećanje, kada se moram sjetiti toga nema.....
P.S. Ljudi oprostite ako se udaljim od vas, niste vi krivi,
samo nakon dugo vremena shvaćam da moram nešto
napraviti i sama, moram vratiti svoju snagu bez ičije pomoći
Post je objavljen 13.10.2007. u 12:27 sati.