Ne svidja mi se,cak mi sve vise ide na zivce,kad o Sarajevu previse brinu oni koji u njemu vec odavno ne zive,bilo da mu pronalaze stotinu mana ili da svoje drage privatne uspomene projektuju kao njegove trajne i neupitne odlike.Ne znam kako se jednom vec ne okane potrebe da mi,skocivsi povremeno iz udobnosti dalekih gradova do svojih starih adresa,objasnjavaju sta je danasnje Sarajevo i kako se ja u njemu imam osjecati.
Ako cemo posteno,nemaju oni vise mnogo veze SA OVIM OVDJE.
Sretao sam ih i ovog ljeta.Ako sam mu nekad placao pice,platio sam mu i sada.Zasto da mu svojom SVAKODNEVNOM JADIKOVKOM kvarim radost susreta sa rodnim gradom,kad znam da se to njega ne tice,kao sto se ni mene nimalo ne dotice njegov zivot u daljini,njegova nostalgija ili njegova kuca sa prekrasnim vrtom punim raznog cvijeca,koju mi pokazuje na slici kao znak svog uspjesnog izbjeglickog statusa.
Mi vise ne zivimo istim zivotom i ne pripadamo istom svijetu.U tome je stvar.
Zato sam ravnodusan kako prema strukturalnom opisu Sarajeva iz pera Nevena Andjelica,objavljenom pod naslovom BOSNJACI,tako i prema PROUSTOVSKIM reminiscencijama Aleksandra Hemona iz proslog broja DANA.
Kakvo je danasnje Sarajevo i kako se ti u njemu osjecas,najmanje ovisi o tome postoji li u glavnom gradu"visak"
Bosnjaka i"manjak"Srba i Hrvata .Kada se u Sarajevu ne bi moglo disati od bosnjackog nacionalizma to bi bila druga prica.Ali,ta se pojava ni u tom slucaju ne bi dala objasniti pukom demografskom statistikom,vec razlozima koji s njom nemaju nikakve veze.
Isto tako,tvoj sjebani zivot ne cini nista boljim"tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja",ni"miting golubova na Sebilju",ni
"miris starih podruma".
Zenama,cevapima i somunima svaka cast!
Ali,cevapi su u Sarajevu oduvijek bili simbol socijalne ravnopravnosti,a nikako dokaz bogatstva i raskosi.A Sarajevo u kome zivis danas je grad siromastva i zapustenosti.
Pa ipak,da ovog ljeta nisam upoznao jednog Italijana,ne bih ni znao koliko sam sretan sto zivim u Sarajevu.Djuzepe
Kado(Giuseppe Cado)putuje po zemljama jugoistocne Evrope i prodaje gradjevinske i druge masine jedne velike italijanske firme.Neke od njih kostaju i po milion dolara.Na mene ga je uputila jedna moja prijateljica iz Udina.Djuzepe mi je donio bocu crnog vina iz svog podruma i kutiju italijanskih spageta,ali mu ja,nazalost,nisam mogao pomoci da sazna ono sto ga je jedino interesovalo:kako se zovu najvece pilane u Bosni,gdje se nalaze i kako se do njih stize.
Djuzepe je sigurno mislio kako jedan"takav novinar"mora znati sve,jednako o politicarima,kafanama i kuplerajima,kao i o pilanama i medvjedima.
Kako ga ne bih posve razocarao,odveo sam ga u hedonisticko carstvo Bascarsije,u cevabdzinicu koja se smatra najelitnijom u Sarajevu.Porucio sam svom novom poznaniku pun pladanj cevapa,sudzuke i drugog mesa sa rostilja.Dok smo cekali jelo,Djuzepe mi je ispricao da mu je zena rodjena Beogradjanka,Srpkinja koja je pred rat zivjela u Rijeci,odakle je dosla u Udine.Upoznali su se u plesnoj skoli i danas imaju devetogodisnjeg sina.Djuzepe je studirao masinstvo u Sloveniji i obracao mi se na mjesavini italijanskog,slovenackog i bivseg srpskohrvatskog
jezika.Bilo je zabavno slusati ga."Moja dusa vibrira na Balkan.Obozavam Balkan",kaze."Rim mi je dosadan,jer u Rimu zive samo Italijani.A Sarajevo je magnifico,na ulicama vidim razne ljude."
Konobar donose poruceno jelo."O,mama mia!",rece Djuzepe gledajuci svoju porciju specijaliteta.Miris cevapa i toplog somuna sirio je njegove nozdrve."Super",rekao je vec nakon prvog zalogaja."Super",ponovio je jos mnogo puta.
Kad smo se vracali,Djuzepe rece:"Signore Beric,vi sretan covek!""A zasto,signore Djuzepe?""Zato sto svaki dan mozete jesti cevapi",odgovorio je zagledan u bascarsijske ducane,ascinice i cevabdzinice.
Ah,ti ludi stranci,pomislih.Oni nista ne shvataju.Njima je ovdje uvijek dobro,bilo da dodju na tri dana ili na cetiri godine.Bezbroj puta sam pomislio kako bi bilo mnogo bolje da sam i ja,poput mnogih,otisao iz ovog grada i iz potonule zemlje koja se zvala Jugoslavija.A sada me neki Djuzepe,koga sam prvi put u zivotu sreo,uvjerava da sam sretan sto sam ostao.Jebi se,Djuzepe!Ti nemas pojma u kakvoj zemlji zivim.
Ipak,Djuzepe je u izvjesnom smislu bio u pravu:u zivotu je sve relativno.A narocito je u pravu kad je rijec o sarajevskim cevapima.
Ispratio sam ga do taksija.Gledao sam za njim nekoliko trenutaka i pomislio:Dodji opet,Djuzepe,jer me jedino ti mozes uvjeriti koliko sam sretan sto zivim u Sarajevu.
17.oktobar 2003.
(Gojko Beric-"ZVIJERI NA OKUPU")
Post je objavljen 13.10.2007. u 12:03 sati.