O pranju novca uvijek je zahvalno pričati jer ne možete ništa dokazati, niti komu možete naštetiti. Praznite se jer ste frustrirani, komleksirani, bez društvenih priznanja, ali i bez novca, naravno. Plaća je takva kakva jest, od nje ne žive ni saborski zastupnici čije su od dva do pet puta veće, ali imaju bezbroj beneficija koje vi nemate. Oni imaju imunitet i kao zastupnici, ali i kao perači novca. Umrežani su preko interneta, televizije, radija i "kućnih ljubimaca", kućni proračun pune im (kojega li apsurda) nezaposleni koji traže zaposlenje.
Ne mogu susjedi u privatnom aranžmanu prati jedan drugomu novac, oni mogu prati krumpir, korabu i mrkvu u mješalici za meltu s dodatkom deterđenta kako bi to povrće mogli lakše prodati kao ekoproizvod s genetskim dodacima, ali, ako se bavite pozitivnom politikom umrežani ste automatikom u pranje. Ako se tomu kočite automat vas upućuje na neku drugu karijeru.
S obzirom da su ogulinske političke strukture nadmašile po umješnosti i pameti samoga Milana Bandića jer su izgradili prvu, a vjerojatno i posljednju, hrvatsku dvoranu isključivo za tenis (moguće je i za stolni tenis), nadmašili su i Đapića, pače i Šišljagića, u pogledu cijene jednog takvog specijaliziranoga zdanja. Zato ovdje neće padati glave gradonačelnika ili, nedajbože, njegova zamjenika, ali može pasti krinka onih koji su se iživljavali na toj dvorani i oko nje.
Ako se rukovodimo službenim podatkom iz Narodnih novina broj 4/00 od 14. siječnja 2000. godine, kojega je potpisao HDZ-ov ministar prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Marko Širac, da prosječni troškovi gradnje etalonske građevine u Republici Hrvatskoj iznose 1.800 kuna po prostornom metru onda bi naša egzotična teniska dvorana s 18.000 m3 koštala 32 milijuna kuna. S obzirom da ona ipak ima malo pregradnih zidova i malo međukatnih konstrukcija pretpostavimo da je cijena upola manja (kao za garaže, recimo) ispada da košta 16 milijuna. To bi i bila realna cijena. Knjigovodstvena može biti bilo kakva.
Ako, pak, uzmemo cijenu etalonske građevine po površini i podatak iz Narodnih novina broj 69/05 gdje je cijena 5.250 kn po četvornom metru, onda bi naša dvorana od 1.500 m2 koštala 7,9 milijuna kada bi bila visoka 3 metra. Kako je ona visoka 10 metara, to joj je cijena po četvornom metru barem dva puta veća, pa je opet realna cijena oko 16 milijuna kuna. Sve što bi bilo više graničilo bi s Đapićevim kriminalnim modelom, a ako je još upola manje od toga onda je učinjen kriminal na drugoj strani, kod izvođača, koji je u tom slučaju sklopio štetan ugovor za svoju firmu.
Ali nije, ukoliko je novac oprao u izradi i asfaltiranju cesta. Zbog čega mi stalno asfaltirame jedne te iste ceste. Ako ugovorite asfalt debljine 6, a ugradite ga samo 1 cm tanji prištedjet ćete 15 do 20 posto troškova(?!). Ako asfaltirate 1 km ceste široke 9 m (s dva nogostupa) imate površinu od 9.000 m2, ušteda iznosi 90 m3 čistoga asfalta. Kod krpanja kolnika na području Grada, kao jedinice lokalne samouprave, ne treba puno pameti. Oko podloga ispod asfalta ista je stvar. Pa vidite kako nam ulice i ceste sve više teže nebu, a kuće ostaju u jamama.
Pored takvog "financiranja" ne uzbuđuje ni cinizam investitora i izvođača u pogledu brzine izvođenja. Frankopanova ulica i dio Lomošćanske već petnaest dana čeka drugi sloj asfalta, čeka kišu i jesenje lišće kako bi bolje prijanjao za podlogu.
No, i tako ćemo ju uskoro prekapati za plinovod i malo podići. Zbog lakšega pranja.
Post je objavljen 14.10.2007. u 07:00 sati.