Marketing
Nebo je ljubičasto...i lijepo je tako...
Nebo je ljubičasto..da li zbog moje kose?
Hmm ne...to priroda slika svoja najljepša dijela...
Mislim da je priroda najveličanstveniji umjetnik...
Ponese i ostavlja bez daha...
Zaista, priroda stvara savršene strukture, boje,
motive...Volim prirodu...
Kada bi bar priroda stvarala samo lijepe zvukove,
bilo bi zaista savršeno...mislim, barem bi moje uši bile spašene
hehehehehe mislim na svog starog...neznam otkuda počeo je da sluša
Belfast Food..uživljen je sav
...nemam ja ništa protiv, naravno..sviđa mi se to
irsko narodno u njihovim pjesmama
...ali...pjevuši konstantno
...i ruku na srce
štonan je jako
...jako...al jako, jako...u biti nema sluha uopšte...I tako ja patim
s njim konstantno...mislim, bolje da pjeva nego da se dere ali opet
...hmmm...
čak mi njegova dernjava zvuči puuuunooo umiljatije nego to pjevušenje...o da...
Al dosta o njemu jer će štucati, odlučih objaviti 2 stvari:
1. Pjesmu koju sam žustro željela da netko uglazbi, napisana je prije
mislim dvije godine, maštala sam o tome da bude pjevana, pa makar ne iz
mojih usana...nije ni pjesnička, ni romantična, nego opisuje jedan stadij
moga života kada sam(doduše nisam nikada ni prestala piti
)doista bila
pijana uvijek gdje god bila i jutra kada sam se budila i mislila zač mi to triba...
Naravno našla sam razlog zašto
...al napominjem da sam bila prilično i depresivna kada
sam ju napisala...Sada sam potpuno drukčija..ali još sanjam dan kada će biti opjevana..
Kako smo govorile:U POGOOOOOOOOOO SVIIIIIIIIIIIIIIIIII!!!!!!!!heheheheh Lijepa sijećanja..
2. Pjesmu posvečenu ljudima koje volim
...napisana prije tjedan dana, mislim da ju je
faktički nemoguće pjevati ili uglazbiti...i neka se oni kojima je upučena ne uspaniče jer
sve je to metaforički i pjesnički rečeno...stoga bez nekih naglih reakcija...
Samo što je duga...prilično, napisana u trenutku kada...ma pročitat ćete...PUH=)
˝TRENUTAK SREĆE˝
Ne mogu reči da mi je ravno za sve,
sve me nekako opterečuje...Nemam snage
za borbu protiv toga, suze, alkohol su moja droga!
Bolje da niti ne pričam, reci mi da je to samo san,
šutni me jače nego ja tebe jer stvarno više neznam
za sebe...
Ref:
7 dana teška sranja, mene uvijek piće ganja,
Ne mogu da mu se suprotstavim, njime se
prečesto davim, svaki petak me rasturi, meni
doma se ne žuri, osijećam se kao smeće al daje
mi trenutak sreće....
Nebi rekla da me nije briga, od njega mi se nekad riga,
sve je nekako bezveze, al uopće nema veze, u životu
mi radosti fali, osim alkohola ništa ne pali, često žalim
što neznam za sebe, prvo me nasmije, onda zajebe...
Ref:
7 dana....
Daj me šutni jednom još jače, iako boli ne mi se plače,
daj me šutni opet još jače, iako boli ne mi se plače...
Neznam koji vrag mi nije dao mira a da ju ne objavim...ma ionako neće se nikome
sviđati...ne zato što mislim da nije dobra nego zato što sam uvjerena da...ma neznam...
Nema neku pjesničku kvalitetu, ali meni se sviđa...znam, umišljeno hehehehehe...
Ma bolje da se hvalim nego da pljujem samu sebe...heheheheheh...
Oduvijek sam voljela pisati..to me jako smiruje...moj ispušni ventil...za pisanje mogu
reči da je najbolja terapija za moje srce, dušu i um...isto tako i slikanje...
Volim boje...mješati ih međusobno...raznositi ih na papiru....predivno...ta harmonija...
um koji luta...ne znam...ja se sva uživim...uživam u tome...a i uživam kada ljudi uživaju
u mojim dijelima...makar, neznam da li sam spremna to prikazati široj okolini...
Malo je rano..trebam još doraditi na svojoj vještini ekspresije...
˝ANĐEO ČUVAR˝
Noć...prošla je ponoć...odavno...
Ogledalo...moj odraz u njemu...
U polumraku...nedefinirani izraz lica...
Sreća? Tuga? Možda indiferentnost?
Nisam sigurna...
Zapravo, prati me osijećaj praznine...
Hladnoće...ravnodušnosti...
Zvuk...jedan jedini zvuk koji probija tišinu...
Pramen po pramen odzvanja na tlu...
I nije mi žao...
To što leže na hladnome tlu...
Nije ni moja krv topla više...
Nije ni moje tijelo toplo više...
Niti moje usne...hladnoća...otuđenost...
To me prati..to je postala moja svakodnevnica...
Ruže...cvijetaju ruže....u mome vrtu cvijetaju ruže...
Crvene...Bijele...Žute...
Slijevaju se latice na moje bolne rane....
Slijevaju se, miješaju s mojom krvlju...postaju jedno...
Krvave latice...
Peće, prokleto peće...
Ali ne zaslužujem ništa više..
Kap po kap...
Život se cijedi iz mene i ispraznjuje moju dušu...
Moju šarenu, u duginim bojama oslikanu dušu...
Bila je rob, rob u tijelu koje se bojalo....
Bojalo u potpunosti biti što jest...
Zarobljena u stakleno zvono...
Nije se pomirila sa takvom sudbinom...
Oduvijek je bila drukčija...
Tako su ju u životu naučili...
Da se bori za sebe i svoje snove...
I naučila je da riječi bole...
Više od šamara...
Sve sam to naučila u svome kratkom životu..
I nisam mogla...
Nisam željela šutjeti....
Možda iz nekog inata...bunta...
Ali....teško je...
Teško je biti dosljedan sam sebi u svijetu...
U svijetu koji nije spreman za velike istupke...
Iskorake....
Kada se pomakneš sa granice nepisanih pravila,
onda riječi, pogledi...bole...bole...
Više od noža na venama...
Više od noža u srcu....bole...
Ostaje samo to....
Tupa bol...
Živjeti u svijetu koji te ne želi...boli...
Živjeti u svijetu koji te mrzi...boli...
Nisam željela...
Nisam htjela ponovno dotaći dno...
Ali dotakla sam ga....
Vidim...onu toliko opisanu bijelu svijetlost...
I život mi prolazi pred očima...
Misli...posljednje riječi....
Nitko ih ne čuje...
Odzvanjaju o zidove...
Miješaju se sa tišinom....
Kap po kap...
Stvara se...
Pretvara se u jezero krvi....
Ne bojim se toga...
Posljednje riječi....
Volim vas....
Biti ću anđeo...
Anđeo koji će vas čuvati...
Biti uz vas...
U trenucima sreće...
I trenucima tuge....
Vaš anđeo čuvar...
To bi bilo to..imam neki feeling da je prilično morbidna...
ali uopće nije onako kako je pročitano
...nadam se da će netko uspijeti da
shvati ono između redaka...Volim život...zato jer svaki dan donosi nešto
izvanredno i novo...vrijedi ga živjeti upravo zbog toga....
A ja koračam dalje u martama...i šarenim čarapama( s praščićem, slatkim,
malim, rozastim...hehehehehe...a dijete sam još...sweet...hehehehe)
i veselim se svemu oko sebe..makar nekada biježim u snove...u snovima je
sve lijepo i krasno...samo što ne mogu vječno živjeti u mašti...treba se
priviknuti i na one ne baš idealne trenutke..koji stvaraju osobnost i potpunost...
Ali još nije vrijeme...želim još biti dijete u duši...veseliti se...
Ne znam...nekada se čudim sama sebi....a i vama
...hehehehehe
˝LOWER˝
I will never feel the ribbon break
I will never taste sweet victory
I don't want to leave the rest behind
I don't want inscription on a plaque
Never first or second place
I won't ever run your rat race
I will always be lower than you
I won't be your competition, lowest
Totem pole possition is where I'd rather
Stay than be like you.
I don't feel the animal instinct
I am not on the top of the food chain
The only battle I will fiercely fight
Is one that hibernates inside my head
Be the best, climb the ladder
Do it better, higher, faster
I refuse to participate
If I go up it will be slow
Im bringing everyone I know
Stopping on the sixth or seventh rung
On a pedestal, isn't the view great
You better watch your step, cause it's nasty fall
When there's no one to catch you when you call...
POZZ
Post je objavljen 12.10.2007. u 19:08 sati.