* je perfidna fasada na kojoj svijet neprestano slika svoju izopacenost i iza koje stvaralastvo ili stvaratelj nuzno venu, propadaju i umiru. Moj grad zapravo je smrtonosna bolest u koju se rodjenjem bacaju ili uvlace njegovi stanovnici, koji ce, ako ne odu u presudnom trenutku, prije ili kasnije pod svim tim okolnostima izravno ili neizravno pociniti samoubojstvo ili, pak, izravno ili neizravno skoncati na tom smrtonosnom, covjeku do kraja neprijateljskom, arhitektonsko- nadbiskupsko-tupoumno-nacionalsocijalsticko-katolickom tlu. Za onoga koji poznaje grad i njegove stanovnike, grad je na povrsini lijepo, ali ispod te povrsine zaista stravicno groblje fantazija i zelja.
Citam Bernharda i divan mi je, obozavam ovako lijepljene recenice, a zamislite, ovo gore nije Zagreb nego ratni Salzburg; slusam novi Radiohead, vani je oblacno i sumorno, saborske zastupnice lupetaju tupoumno-katolicke izjave, a zamislite, ovo gore nije opis Hrvatske dvijetisucitih nego Austrije tisucudevetstocetrdesetineke; slusam Thoma Yorkea koji svojim bolno melankolicnim glasom pjeva "This is my way of saying goodby because I can't do it face to face, I'm talking to you after it's too late from my videotape" i za divno, najdivnije cudo nemam nikakve suicidalne primisli...
Osjecam se kao uglacana ledena crna povrsina jezera. I bas mi je dobro, ha. Thom nastavlja "No matter what happens now, You shouldn't be afraid... because I know today has been the most perfect day I've ever seen."