2: POGLED
Nebo je od onoga dana bilo okovano teškim sivilom što se nadvilo nad gradom. Moj um i moj duh postali su sivi, suhi poput stranice knjige koju sam obično tako marljivo čitao. Zatvorio sam se u sebe. Dva tjedna me nije bilo u školi, nisam niti riječi prozborio. Osim jednog glasnog krika i očajne molbe. Moji su me odlučili poslati na psihijatriju pa sam ih molio neka me puste na miru, da sam samo u depresiji. Ali to nije bilo tako jednostavno. Moj je problem bio dublji. Znao sam, ma kako suludo to zvučalo, da sam ja kriv što je ona epruveta pukla. Dva tjedna nisam vidio sunce, nebo…samo teške, sive oblake.
Bio je ponedjeljak. Sredina listopada. Nebo je i dalje bilo sivo. Bojao sam se ustati iz kreveta i napokon nadoknaditi sve moje izostanke. Znao sam da sam opasan za druge. Nisam ih smio ugroziti. Nisam na to imao pravo niti ću ga ikad imati. Spustio sam se u kupaonicu. Uporno sam izbjegavao pogledati svoje lice u ogledalu. Uspio sam navući traperice i tamni pulover, oprati zube i umiti se bez ijednog pogleda na svoje reflektirano, sad već vjerojatno upalo lice. Bojao sam se sam sebe. Više nisam imao snage kriviti se, ali ni vjerovati da se incident s epruvetom dogodio sasvim slučajno. Stajao sam između svijetla i tame, zarobljen u vlastitom strahu. Navukao sam na sebe svoj crni kaput i stavio torbu na leđa. Niz stepenice se spustila moja majka. Pogled joj je bio prilično suzdržan, nekako oprezan. Vidio sam da se brine.
„Luke?“ upitala me nježnim glasom, stojeći tamo, na dnu stubišta u polutami.
„Da, vrijeme je da se pokrenem. Vidimo se, mama.“ Počeo sam otključavati vrata, pokušavajući skratiti potencijalni razgovor koji se ovdje razvijao. Nisam još bio spreman potpuno se oporaviti. „Bok!“
„Dobro…bok. Ručak će te čeka-…“ zatvaranjem vrata sam odsjekao njezin glas koji mi je zvučao vrlo poletno od olakšanja. Možda je vrijeme da se ponovno vratim u stvarni svijet.
Iznenadan nalet hrabrosti koji se javio u meni je ubrzo zamro kad sam ušao u razred. Svi su me pažljivo odmjerili od glave do pete, tek kad sam ih upitao što je tako zanimljivo, odvratili su poglede. Bez ijedne riječi. Bez pozdrava ili pitanja je li mi dobro. Očito im nisam bio najomiljenija osoba na svijetu. Blok-sat matematike bio mi je otprilike jednako zanimljiv kao usporena snimka partije šaha, ali nekako sam uspio zadržati koncentraciju i marljivo sam upijao sve zabilješke, brojeve i formule.
Budući da me zatvoreni prostor danas posebno sputavao i gušio, morao sam otići van pod odmorom. Bilo je svježe i oblačno, a hladan vjetar mi je pročistio dišni sustav i zakovitlao mi kosu oko lica. Ta kosa je obično bila glavni razlog svađa s mojim roditeljima. Bila je preduga i tek sam sada to shvatio. Bilo mi je zabavno gledati kako vjetar nosi moju neobičnu kombinaciju boja na kosi (plava, tamnoplava do svijetlosmeđa), ali bilo je vrijeme da je skratim. Moja razmišljanja prekinule su dvije prilike koje su mi prišle na dvorištu. Emily i Adrian, inače jedino dvoje ljudi s kojima sam imao malo bliskiji odnos od hladnokrvnog gledanja. Bili su iz mog razreda, ali u posljednje vrijeme nismo uopće razgovarali. Bio je to tako netipičan potez od njih da sam se istinski iznenadio. Možda me mogu povući natrag… razmišljao sam.
„Bok, kompa“ pozdravio me Adrian, visoki dečko kratke, crne kose i dobroćudnih, zelenih očiju.
„Zdravo, Luke.“ Rekla mi je Emily, srcolikog lica i duge, crvene, kovrčave kose.
„Bok, ljudi…“protisnuo sam. Glas mi je bio promukao, pa sam ,što je tiše moguće, pročistio grlo.
„Jesi ti dobro, čovječe?“ Zabrinuto me upitao Adrian.
„Da, Luke, zbilja si nas zabrinuo kad je onaj dan…“ Emily je sugestivno ostavila rečenicu nedovršenom.
„Ma, mala nezgoda“ petljao sam, „ Poslije me uhvatila mononukleoza…nisam smio van.“ Vješto sam im slagao grizući se zbog te činjenice.
„Aha…monononakle…ovaj…“ Zbunjeno je pokušao ponoviti Adrian. Znao sam da nije najbistriji na svijetu, ali bio je simpatičan. Barem više od ostatka razreda.
„Mononukleoza, Adriane.“ Prosiktala je Emily prevrćući očima.
„Da, eto…“ prilično sam nepotrebno nastavio razvlačeći usne u blagi osmjeh.
„Glavno da ti je sad dobro.“ Rekla je Emily, „nego…htjela…htjeli smo te pitati…“ tu je uputila nervozan pogled Adrianu.
„Bi li izašao s nama. Znaš, da idemo nekamo visjet…“ samouvjereno je dovršio Adrian. Emily mi je odlučno kimnula.
„Ovaj…da…može“ uspio sam izreći, još ošamućen činjenicom da su me pozvali van.
„Super!“ Emily se u trenu ozarila. „Može danas, u četiri? Kod crkve?“ Živahno je cvrkutala.
„Dogovoreno onda.“ Uzvratio sam im osmjeh.
Vratili smo se u zgradu, a ja sam razmišljao postupam li razumno. Možda sam prenaglio…znao sam da ih dovodim u opasnost…možda im nenamjerno naudim…
Moji strahovi su se pokazali neopravdanima. Živahno smo raspravljali o glazbi, filmu, školi (pritom izvrijeđali sve mrske nam učitelje), Adrian je pokušao zapodjenuti razgovor o nogometu, ali ja nisam sportski tip. Emily isto, ali da mu udovoljimo, pustili smo ga da razglaba o omiljenom klubu i najboljim igračima. Vrijeme nam je doslovno proletjelo, pa smo se oprostili pred trgovačkim centrom, a ja sam produžio u knjižnicu. Bio sam sretan, prvi put nakon dugo vremena. S police sam uzeo knjigu o grčkim mitovima i sjeo za stol već naveliko čitajući. Tada sam je vidio. Kosa boje tamnog zlata. Poput slajdova, pred očima su mi bljesnule slike iz onog sna. Sjedila je ondje, tri metra udaljena od mene, gledajući me ravno u oči. Paralizirajući me, prazneći mi um. Knjiga, knjižnica i sve ostalo se rasplinulo. Šok mi je prošao glavom. Znao sam da silazim s uma…
Post je objavljen 12.10.2007. u 14:51 sati.