26.III 1992.
...Zagreb,neprestrano,svuda...Neke ulice nisu se izvana narocito promijenile,ali novi duhovi lebde,osjencavaju zidove,
cak,cini mi se,i krosnje drveca...Zagrebacki Zapadni kolodvor uvijek sam dozivljavala kao bezazleno mjesto u kojem se okupljaju vlakovi bez velikog znacaja,lokalni uglavnom.No taj dan,kad su neprestano vristali znakovi za uzbunu,
slika se zauvijek promijenila,osuncane,blistave plocice pod nogama nisu vise bile one iste,stvari,najspokojnije stvari,
odjednom su dobile drugo lice,promijenile obraz,pocele se cinicno podsmjehivati,cerekati se ispod svoje glatke,
zadate,neprestano iste blistave ravnodusnosti...U grad u kojem sam se rodila i kojem sam se toliko puta vracala,sad ulazim s tjeskobnim cudjenjem,kao pred susret s osobom koja je i dalje vazna u mom zivotu,ali ne poznam je vise najbolje.Ulice u tom gradu pretvorile su se,za neke,u hodnike smrti,na mjestima moga djetinjstva iskrsle su odjednom
aveti proslosti,neka nova,nepoznata lica sada vilene gradom...Sljeme,na koje sam isla godinama,sad je grobnica jedne porodice.Pored ljupkog planinarskog doma,do kojeg sam se toliko puta penjala s roditeljima,prijateljima,
studentskim drustvom,u kojem sam jela sir s vrhnjem,pila gemiste,pjevala,odigrala su se mucna ubijanja.Hocu li vise ikada moci otici gore u veselim gojzericama ili ce"alpska vedrina"biti zauvijek obiljezeno stanje,predigra smrti?...
(Vesna Biga-"AUTOBUSNI LJUDI(Zagreb-Beograd 1991-1995-Dnevnici)"
Post je objavljen 12.10.2007. u 12:36 sati.