Takvu osobu još nisam upoznala...kasno sam shvatila kome vjerujem...Dvosmislene poruke stvorile su iluziju i prekrile mi oči plaštem punim laži...Naivnost skrivena duboko u meni uništila je svaku sumnju i tračak razuma..Potpuno sam se oglušila na glas savijesti...Pokvaren smiješak iščeznuo je s tvoje nepostojane siluete...Neshvaćaju taj smiješak pun žaljenja davao mi je lažnu snagu i želju za ostarenjem cilja...Daleko sam dogurala,dosegla vrhunac...
prerano....
nije mi bilo dovoljno..
Živjela sam u zabludi...zabludi s kojom gubim nadu i vjeru u sve...
U sebe....
Negativni osjećaji ostavljaju u meni dojam nesigurnosti..Izgubljena u mislima daleko od realnog...
Postajem svijesna onog što je očito...
Prezir,ljubomora,izgubljeno povjerenje..
ostajem nepomirena s činjenicom da sve postaje jedna uspomena,zaborav...
ostajem u surovoj stvarnosti u kojoj sam smatrana očajnim prolaznikom,strancem...uljezom...
u tim sablasnim trenucima kap utjehe stvarao je pogled u dubini njegovih očiju...Bezuvjetno sam im poklonila sebe..
Sada je napokon sve završeno...
Razbistio mi se vid..
progledah...
Zauvijek sam zatvorila teška vrata i zidine opasane oko srušene kule moga srca...
Gotovo je....
Post je objavljen 12.10.2007. u 00:41 sati.