Davno,
Bile smo prijateljice.
Do kobnog trena
Te proklete noći.
U tmurno jutro,
Iz sna me prenuo
Oštar zvuk.
Drhtav glas
Sa druge strane:
«Mrtva je.»
Mislila sam
Ta šala je,
Nazvala ti roditelje.
Kao oštrica,
Rasparale me riječi:
«Istina je.»
Pala sam
U suzama gorkim.
Preklinjala Boga
Da se iz more probudim.
U dvorani svijetloj,
Toga dana,
Bezbroj svijetla svijeća
I bjeline cvijeća.
Teškim korakom,
Shrvana od boli,
Prilazim tvom
Tronu pobjedničkom.
Tako lijepa,
U idili cvijeća,
Poput princeze kakve
Očuvanog tena.
Pred tobom,
Hrabrom ratnicom,
Ja sićušna
Slamam se poput
Srca napola slomljena.
Uz bolne jecaje
Suze moje
Umivaju blijedo lice tvoje.
Zadnji puta
Želim te dotaknuti.
No ruke su mi tako teške.
Skupim svu snagu,
Pogladim te
Po licu ledenom,
Dajem ti zadnji poljubac
Uz bolni vapaj.
Slomljena,
Pratim te do
Vječnog
Tihog Doma tvog.
Bacam ti ružu…
I trčim…
Tvoj osmijeh,
Tvoj miris,
Vedrina tvojih sjajnih očiju…
Ništa od toga,
Ne hrabri me svakim novim danom.
Ali ti,
Anđelčiću moj,
Živiš sa mnom,
U srcu mom shrvanom,
Do trena
Ponovnog susreta,
Vječna prijateljice T.
In memoriam:
Tena Šambar (21.3.1993.- 11.3.2007.)
Post je objavljen 11.10.2007. u 01:30 sati.