Marketing
Drowning
Odjednom se probudim i nađem se u vodi… Pokušavam naći izlaz… Ne znam dal plivam prema površini ili prema dubini… Hladno mi je… Ko da sam u ledenoj vodi… Tražim izlaz… Ponestaje mi zraka…. Tek sada sam shvatila da plivam u dubinu… Bole me oči…. Vidim led… Cijela površina je zaleđena… Bojim se da neću uspjeti… Da neću stići do zraka… Mislim da sam gotova…
Odjednom se dignem sva mokra iz kreveta… Bio je to ružan san koji sanjam već šesti dan za redom… Mislila sam da će prestati… A svakim danom je sve uvjerljiviji i uvjerljiviji… Svakim danom mislim da to više nije san… Ne mogu spavat… Cijelu noć se okrećem u krevetu… I kada bi uspjela zaspati opet bi sanjala taj san… Mislim da budem na kraju zamrzila spavanje… Palim cigaretu… To me smiruje… Gledam u vedru noć… Ali opet, nešto mi je tu čudno… Nešto mi fali, nešto mi je pretiho…. Gdje je moj pas???… Inače je nemiran u zadnje vrijeme isto ko i ja… Ko da smo na neki način povezani…. Tražim ga po stanu… Pa nije mogao pobjeći, svaku večer zaključavam vrata… Tražim ga… Nisam ga našla… Kako bi došla do vrata i vidjela da su otvorena… Uhvatila me jeza… Osjećala sam kako mi krv teče venama… Zgasila sam tu cigaretu…. I pokušavala sam proviriti kroz vrata… I onda me omeo neki zvuk u kuhinji… Ko da je nešto palo…. Prepala sam se… Skoro da mi je srce stalo… Krenula sam prema kuhinji… Iako mi je mozak govorio da ne, ali jednostavno moja znatiželja mi nije dopuštala da stanem… Ušla sam unutra, i samo sam osjetila bol na mojoj glavi… Netko me je udario….
Još mi je malo zraka ostalo… Nevjerojatno… Ja sam cijelo vrijeme sanjala taj san, kako bi mi se na kraju ostvario… Ovo su bila moja zadnja sjećanja prije moje smrti… Kako me je netko onesvijestio u mojoj vlastitoj kuhinji… Da mi se ostvari moja najgora noćna mora… Ali što je najgore, ja nemam nikoga tko će me se sjećati… Svi su me napustili u ranom djetinjstvu… Roditelji su doživjeli nesreću, i kako bi mi djed i baka umrli od starosti… Oduvijek sam bila prepuštena sama sebi… I što je još najgore, nisam bila ni dovoljno dobra ni da se brinem sama za sebe… Ma pogledajte me kako sam završila… Baš kada sam mislila da je kraj svega, neka snažna ruka me podigne prema površini… Ja sam već odustala od življenja i baš sam se pomirila s tim kako ću otić… Ali uvijek mora biti netko tu da mene spasi, ko da ja ne mogu sama sebe… Moram postati više sposobna… Ja nisam žena koja može preživljavati… Što je najgore nisam ni znala ko mi želi smrt… Ja sam anonimna žena, jedva znana u javnosti, a kamoli u susjedstvu, jedino gazdi kojem plaćam stanarinu… Ali njemu sam samo ime, a ne osoba…
Odjednom sam se probudila u bolnici… Pokraj mene je bio nepoznat muškarac… Pitala sam se tko je to… Htjela sam progovoriti, ali stavio mi je ruku na usta da šutim… Prvi put nakon dugog vremena sam osjetila ljudski kontakt… Mislila sam da je to nemoguće… Vidjela sam da sam povezana s mnogim žicama i aparatima… Baš sam se pitala što će mi sve to… Kako bi došao liječnik i rekao mi groznu vijest… Rekao mi je da imam tumor na mozgu i da sam trebala prije doći na pregled kako bi mi ga prije dijagnosticirali, i da bi možda imala spasa za preživljavanje… Ali ja nikako nisam htjela umrijeti nekom opakom bolesti… Nikada u životu nisam ni imala prilike ni živjeti… Samo svojim osuđeničkim životom… Nikada nisam nikome bila dovoljno dobra…. A uvijek sam se bojala promjena… No odlučila sam… Ne želim i ono malo života kaj mi je ostalo provesti u krevetu, mučeći se i grčeći na bolovima… Pala je noć… Nisam mogla spavati… To je i uobičajeno u zadnje vrijeme… Moj san je oduvijek bio da naučim letjeti… I ovu noć sam i imala šansu… Digla sam se… Izvadila sam si sve igle i žice na koje sam bila spojena… Jedva sam ustala nisam mogla vjerovati kako samo slaba… Došla sam do ogromnog prozora… I pogledala u noć… Tu svaku noć, mjesec i zvijezde koje sam gledala i proteklih šest dana… Vidjela sam puno ljudi i puno automobila na cesti… Lijepo je puhao vjetar… Uff kako mi je to godio… Samo sam stala na rub prozora i uživala na vjetru… I baš sam mislila kako bi bilo lijepo pošteno se naspavati… I samo sam se malo nagnula prema naprijed i utonula u san iz kojeg se više nikada nisam probudila….
Puka inspiracija kasno navečer… Došlo mi je da napišem nešto i odmah mi evo ideje.. Ova priča ustvari govori o jednoj osobi koja uopće nije imala prijatelja i koja se naučila živjeti i preživljavati bez njih, iako joj baš nije uspijevalo, ali dobro… Ali naravno nije baš lijepo kada nemaš baš nikoga s kim budeš pričala… Iako je bila usamljena, nije bila spremna tako skoro oprostiti tuđe pogreške… Makar joj to značilo da prekine kontakte s jedinom osobom koja je bila s njom u nekakvom kontaktu… Što je još žalosnije, kada te nitko ne zna i ti umreš, to je kao da nisi ni postojao u ovom svijetu… Ko da se nisi ni rodio… Žalosno, ali još uvijek postoje takvi ljudi na svijetu… Zaboravljeni ili odbačeni… Žive u podrumima i kreću se nevidljivo drugim ljudima… Ili drugim riječima ne smetajući drugim ljudima da žive svoj život… Ima jedna izreka u boxu… Sjeti se kako malo živiš, a koliko dugo ćeš biti mrtav… Zato je po meni da se živi dan ko da ti je posljednji… Na svoj način, a ne na drugačiji…
Post je objavljen 11.10.2007. u 16:56 sati.