Prije dvadeset i koju godinu javila sam se na oglas za posao u jednom poduzeću.
Pozvana sam na razgovor i testiranje. U dugačkom, mračnom hodniku okupilo se mnoštvo kandidata koji su također došli s istim ciljem. Dobiti posao.
U kancelariji su me dočekali: psiholog, buduća kolegica, šefica Opće službe i rukovoditelj službe u kojoj se popunjavalo radno mjesto. Nikada neću zaboraviti taj razgovor. Znam što sam imala na sebi. Sjećam se tog uzbuđenja... nelagode.... ipak mi je to bio prvi razgovor za posao.... tek sam završila školu. Odgulila sam testiranja, svi su me pitali što ih je zanimalo... a rukovoditelj službe je gledao moju svjedožbu i slušao kako njima odgovaram na pitanja. Na kraju mi se obratio samo kratkom rečenicom... u kojoj je pohvalio moje ocjene.
Nakon par dana dobila sam obavijest da sam primljena.
Bila je to služba u kojoj je bilo jako puno posla, a i najzdravija radna sredina u kojoj sam radila.... u sve ove godine. Čovjek s mog testiranja bio je glavni šef... i nikada nije volio da ga nazivamo šefom.... jer ga je to podsjećalo na Burduša.
Imam toliko uspomena iz tog vremena.... da mi naprosto nije dovoljna jedna tema da vam ih sve ispričam. Ovu temu posvećujem čovjeku koji me naučio raditi, koji me naučio toliko puno o poslu, ali me naučio svojim ponašanjem kakav čovjek može biti i ostati... bez obzira na sve što se događa oko nas.
Taj čovjek je oličenje pravičnosti, pristojnosti, čovječnosti, savjesnosti, odgovornosti, dosljednosti, urednosti i niz drugih predivnih ljudskih osobina. Malo sam takvih ljudi sretala na svom putu.
I desile su se tada godine promjena. Ja sam u to vrijeme bila na porodiljskom, a njega su degradili.... jer puhali su neki novi vjetrovi. Nije tada bilo važno tko koliko zna, nije bilo važno tko je kakav čovjek.... kosci su neumorno kosili i udarali temelje za neko novo društvo.
Danas sam u vožnji razmišljala o tom vremenu... i podsjetila su me ta zbivanja na film „Oficir s ružom“. Bilo je to baš isto kao i kada je završio 2. svjetski rat.... pa su pobjednici kosili... ne razmišljajući previše da li mlataraju kosom po pravoj livadi.
I tu su se naši putevi razišli. Kretali smo od nekih novih početaka... a ja sam sa sobom u „miraz“ dobila toliko vrijednosti koje mi je darovao.... a koje se ne mogu naučiti u školama, ne mogu se kupiti.... one se mogu dobiti na dar od velikih ljudi koji nas počaste svojim znanjem, vremenom i pažnjom.
On se s vremenom izborio za svoje mjesto pod suncem... znanjem i radom. A mene je život nosio dalje i našli smo se formalno na suprostavljenim stranama. Nikada on nije bio jedan od NJIH. To znaju svi iz moje ekipe. I nikada ja ne propustim pričati priču o velikom čovjeku i silnom poštovanju koje kod mene uživa.
Danas su ga NAGAZILI. Očito im je previše opasan, nedodirljiv, drugačiji. Očito im nabija komplekse i nisu mogli izdržati u ovom vremenu nove neizvjesnosti da ga ne obrade na svoj... tako proziran i sirov način. On će i ovu bitku dobiti... kao što je dobio i sve do sada. Dobit će je formalno... kroz neko vrijeme. I oni to znaju. No nije im ni bio cilj pobijediti ga legalno i znanjem.... želja im je bila poniziti ga.... a tim primjerom ostalima utjerati strah u kosti.
U tome su djelomično uspjeli. Ja sam sigurna da se on danas osjeća loše... ali sam isto tako sigurna da se osjeća ljuto, hrabro i snažno.... i sigurna sam da neće odustati... i da je orah u koji su zagrizli tako tvrd da će si sve zube na njemu polomiti.
Jesu li mu narušili ugled?!!! Ni slučajno! Samo su ga podebljali! Jesu li zastrašili ostale? Naravno da jesu. To je dobar, stari... prokušani recept. Ali koliko im vrijede tronovi na kojima sjede dok oko njih puzaju poslušnici, a iza leđa im govore da su gnjide i kompleksaši?
Oni nikada neće imati poštovanje koje on uživa. Ostao je svoj... ostao je ponosan do neba i ostao je Čovjek i u ovom velikom napadu i nepravdi.
Mogli su učiti od njega.... ali to je teži put. Odabrali su lakši... no njihov put je samo prividno lakši, a toga će postati svjesni kad tad.
Kad nam netko umre zapalimo svijeću. Kad nam „tuku“ nekoga tko nam je drag.... a ne možemo se i ne znamo tući.... tada možemo zapaliti baklje podrške i vjere da će pravda pobijediti.
Ova tema je baklja za Čovjeka koji ju je od mene zaslužio!
Post je objavljen 11.10.2007. u 16:20 sati.