Marketing
Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica...
Histerično je izvadila maskaru iz male zlatne torbice za šminku. Morala se smiriti, ali kako!?! Ruke su joj jako drhtale dok je pokušavala nanijeti prvi sloj maskare na svoje duge, guste trepavice. Uh... Sada je joj je ruka toliko podrhtala da je povukla i debelu crnu crtu po obrazu. « Jebem ti mater », reče. Bila je to njena uobičajena psovka. No nikada nije pomišljala koliko ona ima duboko značenje. Time vrijeđaš nekome najmiliju osobu. Osobu koja te je donijela na svijet i podarila ti život.
Brzo zgrabi malo vatice te obriše umazano lice. I nastavi nanositi maskaru. Nešto u njoj samoj ju je potaklo da zapjeva melodiju koju je čula jutros na radiju. «Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica,...», odjekivalo je kupaonicom. « Hm... tako... perfect!», zatvori maskaru i spremi je. Poče opet vježbat na svom neodoljivom pogledu, pogledu ispod obrva. Njene lijepe zelene oči jako su se isticale na njenom licu, najviše moglo bi se reći. Uze olovku za oči, crnu poput mračne noći i počne mazati. Nastade tako prelijep okvir njenih zelenih očiju. Kao da su bile umjetničko djelo. Namigne svom odrazu u ogledalu. Sve su to bile rutinske stvari. Svako jutro ispočetka. No jutros je bila posebno živčana. Glavom joj je prolazilo tisuću misli. « Kako? Zašto? I što učiniti?... », vrtilo se njenim mislima.
Uzme puder koji zapravo nikada nije ni trebala nanositi pošto joj je lice bilo lijepo i glatko poput bebine guze. No to je bio njen život. Stavi malo na dlan, odmjeri lice i počne lagano nanositi na lice. Na neka mjesta malo više, na neka skoro pa ništa. Točno je znala kako istaknuti svoje adute. I to je bilo sve za puder. Nije pretjerivala s puderom kao što su to znale činiti poneke njene prijateljice.
Odjednom joj se zacrnici pred očima. Uhvati se za umivaonik da bi se održala na nogama. Zatvori oči. Osjećala je jako da lebdi. Otvori opet oči te shvati da je to samo obična vrtoglavica. Nastavi se uređivati. Jednostavno si nije mogla dopustiti da bude «ružna». Takvom se ona nazivala kada je bila nenašminkana. No bila je sve samo ne to. Ružna. Izvadi iz spomenute torbice veliku četku i sjajnu kutijicu. Rumenilo. Stade valjati vrhom četkice po rumenilu. Nanese malo po smjeru kretanja jagodica. I tako i na drugi obraz. Protne sva prilikom drugog poteza četkicom po obrazu. Sjetila se nečega. Nije smjela zaplakati. Iako ju je duša tako silno zabolila. Pomisli: «Zašto baš ja!?!».
Počne kliziti suza niz njeno milo lice. Za njom i druga. Za drugom i treća i tako sve dalje. Razmazaše se maskara i rumenilo po cijelom licu. Pade na pode i počne jecati. No što ju je toliko mučilo i tištilo!?!
Post je objavljen 11.10.2007. u 16:00 sati.