(Göteborg,jesen 1996.Biljeske iz razgovora s Mirsadom T.,ugostiteljem iz Göteborga,porijeklom iz Bosne)
Jedne prilike mi je Edin Colic pricao kako je,dok je studirao,imao nekakvog profesora koji je bio veliki cudak.Valjda je procitao vise knjiga nego mu je moglo stati u pamet,pa mu se nesto zamutilo u glavi.A moze biti da se profesor samo pravio otkacen,glumio budalu,kako bi sto surovije mrcvario i ponizavao svoje studente,jadnike,cija sudbina mu se dopala u sake.Barem su tada tako mislili,i on i oni.Helem,profesor,koji je predavao nekakav beznacajan marksisticki predmet,gotovo nikad nije postavljao pitanja ciji su se odgovori nalazili u udzbenicima,niti je ispitne rokove zakazivao u normalno vrijeme.Nije bilo nista neobicno,naprimjer,da se njegovi ispiti odrzavaju prvog januara,u 6 sati ujutro,kad su skoro svi bili mrtvi pijani od Nove godine,praznika kad se u cijeloj Jugoslaviji ludovalo,
jer se radilo o nekoj vrsti dozvoljenog i pozeljnog veselja.Nova godina bila je zamisljena kao nekakva zamjena za vjerske svetkovine svih konfesija,pa je sveopce novogodisnje slavlje i dernek,sto je obicno trajalo nekoliko dana,bio na razne nacine cak i stimuliran od strane vlasti u toj bivsoj drzavi.
Tesko onom studentu koji je popustio vlastitom iskusenju i prihvatio se case i lumpovanja pa na ispit dosao pripit,ili se uopce ne bi pojavio.Taj bi morao cekati najmanje nekoliko godina da mu profesor da prolaznu ocjenu ili bi,sto se najcesce desavalo,bio prisiljen da odustane od daljnjeg studiranja.
No,ne samo zbog njegovog sadisticki izabranog vremena za ispite,vec mnogo vise zbog vrste pitanja i nacina na koji ih je profesor postavljao,inace jednostavan predmet koji se lahko mogao nastrebati,postao je najteza prepreka studentima Coliceve generacije u nastojanju da se domognu diplome.
Profesor bi obicavao da pita nesto potpuno sumahnuto,bez ikakve veze,cak niti nagovjestaja sa sadrzinom predmeta koji je predavao,niti je bilo knjige u kojoj su se mogli procitati odgovori na pitanja koja su dolazila iz profesorove nakrivo nasadjene pameti.Nije bilo druge,studenti su se dosjetili da sva blesava pitanja i odgovore,za koje je profesor smatrao da su tacni,zapisuju u jednu podeblju teku koja je isla od ruke do ruke,od jedne generacije studenata ka drugoj.Nabubati napamet sva nesuvisla pitanja i odgovore trknutog profesora,bio je jedini nacin da covjek polozi taj ispit i rijesi se belaja.Jedno od pitanja,sjecao se Colic,bilo je i ovo:"Sta je to zemljak?"
Bila je prava mudrost odgovoriti na ovo,naizgled bezazleno i jednostavno pitanje.Ako bi student pokusao da vrluda i pricao nesto o tome kako bi to mogao biti neko ko potjece iz istog kraja ili zemlje iz kojeg i ti,profesor bi odmahnuo rukom i rekao da takvo nesto zna i njegova baba i da on od nekog ko hoce biti akademskim gradjaninom ocekuje vise.Drugi bi student pokusao biti duhovit,pa bi,recimo,odgovorio da je zemljak,ustvari,
krompir,nasto bi profesor odmah upisao negativnu ocjenu u njegov indeks i rekao mu da se ne pojavljuje u njegovom kabinetu dok ne prodje godina dana.Odgovor na pitanje"sta je zemljak",za koji se dobijala prolazna ocjena,glasio je:"Zemljak,to je nacija u raspadanju.Ako nekoga zovem`zemljak`to znaci da niti se on niti ja nalazimo tamo gdje bi trebali biti:u zemlji iz koje smo ponikli!"
Kao i drugi studenti i Colic je za starog profesora mislio da je budala.Tek ovdje,u Svedskoj,shvatio je da njegove rijeci nisu bile potpuno lisene pameti.
Kad je dosao u ovu zemlju Colic je mogao vidjeti mnogo svojih zemljaka medju izbjeglicama koje su bile nahrupile ovamo.Vecina od njih ponasala se upravo kao da zeli potvrditi profesorovu misao o"naciji u raspadu".Mi,stariji emigranti koji smo boravili ovdje jos prije rata,pokusali smo pomoci izbjeglicama da se organiziraju.Mada su,istinu govoreci,mnogi od nas u toj aktivnosti vidjeli neki svoj racun.Ako nista drugo,mogli smo lakse uvjeravati sami sebe da cinimo nesto korisno,da pomazemo opstanku svog naroda,makar time sto drzimo izbjeglice na okupu.Bili smo im,istovremeno,i prevodioci i besplatni savjetnici o tome kako da se snadju u ovoj zemlji.Udruzivali smo se na demonstracijama,skupljali nesto para koje smo slali u Bosnu,raspitivali se za bosanske lijecnike medju izbjeglicama koji mogu lijeciti one sto su bili bolesni,ranjeni ili ponizavani u konclogorima,trazili ucitelje kadre da uce nasu djecu-izbjeglice na maternjem jeziku...Jednostavno,vec prvih mjeseci rata javila se jaka potreba kod nas,Bosanaca u Svedskoj,da budemo zajedno...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
Post je objavljen 11.10.2007. u 14:04 sati.