Nikad nisam video ko to živi iznad mene. Stan je dugo bio prazan, povremeno bi se noću čuli glasovi kako odjekuju u praznim sobama. Onda se neko uselio, čuo sam korake, kada je noću tiho čuo sam i glasove.
Kada se predveče vratim sa posla, sve češće čujem dečje korake. Neko dete se igra, neumorno trči po stanu: tapa tapa tapa tapa. Glasove skoro da ne čujem, samo to sitno trupkanje dečijih stopala.
Trčite, mala stopala. Kad porastete, pravićete žurke, možda ćete glasno slušati narodnjake. Nema veze. Trčite, trčite, trčite, ja sada volim da vas slušam.
Post je objavljen 11.10.2007. u 11:36 sati.