Pobjeda protiv imperijalizma, bilo gdje u svijetu, naša je pobjeda!- povikao sam punih pluća, stojeći na pokretnim stepenicama na izlasku iz aviona, dok je masa putnika i aerodromskog osoblja blenula u mene s nerazumijevanjem.
Onda mi je doprlo do mozga - normalno da me ne prepoznaju! Pa sljedećeg lipnja navršit ću osamdesetu! Brada mi više nije crna, beretku ne nosim godinama, a cigare- njih ne pušim već trideset godina. Točnije, od svoje inscenirane smrti u Boliviji na današnji dan, 9. listopada 1937.
Star sam, priznajem, a revolucija teče dalje, ne čekajući nikoga. Zadnjih godina opet koristim svoje pravo ime, Ernesto, jer zaboravljam sve one silne pseudonime s lažnih putovnica, koje sam godinama koristio, putujući po svijetu i raspirujući plamičke lokalnih ratova koji bi se jednom trebali spojiti u veliki plamen svjetske revolucije.
Još odmalena sam u rodnom Rosariju u Argentini maštao o Marseljezi i Marxu, barikadama i pomoći potlačenima cijelog svijeta. Danas s ponosom gledam na pola rodne Južne Amerike, koja je zbacila imperijaliste i srčano vodi borbu s Vragom iza kojeg se vuče odurni smrad sumpora. Uskoro je panamerički kontinent naš, od Guzmanove Gvatemale, Meksika i Bolivije, u kojem danas moj učenik Evo Morales nacionalizira otetu naftu, sve do Srednje Amerike i Dalekog istoka. Sve više nam se afričkih zemalja i naše crne braće pridružuje na tom putu.
Streljački vod nišani, a ja sam miran. Pobunjenički geni irskih predaka i vrela krv mojih baskijskih korijena čine me nestrpljivim. Najradije bih sam rukovodio strijeljanjem, jer ove šeprtlje ni dirigirano ubojstvo ne znaju napraviti kako treba.
- Hajde, chancho!- vičem vojniku koji me gleda u lice, dok mu graške znoja cure niz obrvu. Znoj ga peče i trlja oko, pokušavajući ciljati u moje grudi.
- Pucaj, svinjo- prezirno rokćem, izazivajući ga. Taj moj vlastiti nadimak posebno mi je drag, još iz vremena dok sam igrao ragbi. Zaradio sam ga tako, što su svi tvrdili da smrdim. Istina, nisam se volio kupati, ali ženama nije smetalo.
-Pucaj, kukavice! Ne boj se, pucaš u običnog čovjeka!- pljunuo sam prema vojniku, koji je izvukao najkraću slamku.
Ima čast pucati u legendu! Miran sam, jer znam da je metak u cijevi ćorak. Felix Rodriguez možda jest CIA, ali i dvostruki agent Moskve. Osim toga, Felix je samo čovjek. Potkupljiv čovjek.
Umoran sam od dizanja svjetskih revolucija, od neprestanih borbi. Umoran sam od naslovnica, zabava, kurvi i svjetskog proletarijata. Ne podnosim život u ilegali Praga, Ulan Batora i Beijinga. Želim ostatak života provesti kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima i manama. Teret čovječanstva na mojim plećima postao je pretežak.
Znam, pucat će u grudi, pa noge, ne smiju mi unakaziti lice. Moraju me slikati mrtvog za sve svjetske naslovnice i filmske žurnale.CIA mora isplatiti Moskvu, a multinacionalke koje su mi ucijenile glavu, isplaćuju sve. Čak i mene, iako to ne znaju, naravno. Felix će dobiti pet milijuna dolara u Švicarskoj, a ja konačnu anonimnost.
Dok američki agent skida moj Rolex sa ruke, jedva se suzdržavam da se ne odam u ovoj farsi. Imperijalizam će propasti i bez mene, jer pohlepa kojoj nema kraja guta sve, čak i zlatno tele, pa traži još. Sve dok se ne uruši u vlastitim temeljima i uguši u vlastitim govnima.
Viva la revolucion, uzvikujem u sebi, a lažna holivudska krv iz progrizene vrećice, skrivene u ustima, kaplje niz bradu i natapa moju lanenu košulju.
U vojnom ambulantnom vozilu presvlačim se brzo i sjedam do Felixa na prednje sjedalo. Dva liječnika otraga amputiraju šake na već pripremljenom lešu mojeg dvojnika i pakiraju tijelo za kremaciju na nepoznatom odredištu. Felix mi pruža cigaru i namiguje.
- Najbolja kubanska, Comandante – ironičan je, dok mi s lažnim respektom salutira. Škarama režem bradu i britvom gulim ostatke u žurbi. Za detaljno brijanje bit će još vremena, u Parizu ili Londonu, svejedno. Odbijam cigaru.
- S tim je gotovo, prelazim na gauloise - ozbiljno odgovaram i na prvom zavoju iskačem iz sanitetskog vozila. Bolivijska prašuma i noć gutaju posljedne tragove Ernesta ‘Che’ Guevare.
Godinama kasnije, po svjetskim prijestolnicama preskačem novinske članke o Trećem svijetu, nesvrstanima i ratovima koji se neminovno rasplamsavaju posvuda. Nemam odgovornosti niti želje da osobno učestvujem, ali financijski, anonimno naravno, pomažem sve koji ruše imperijalizam i nepravedni svjetski poredak. ETA ili IRA svejedno, FRELIMO ili Crvene brigade, svi kod mene imaju otvoren sponzorski račun i skoro neograničena sredstva.
Vremenom se moje investicije na njujorškoj burzi otimaju kontroli, a dobit raste geometrijskom progresijom. Osnivam zaklade i fondove pod krinkom pomoći gladnima, nesvrstanima, međunarodnim organizacijama. Nešto od novaca i fondova predajem u ruke povjerljivkim ljudima od koristi, koji imaju viziju. Bill Gates, George Soros ili Warren Buffet, meni je svejedno. Ironija je uglavnom u činjenici, da su većina Amerikanci. Oni isti, kojima sam u Zaljevu svinja pokazao gdje im je mjesto, kad sam pred obale Floride doveo nuklearne bojeve glave.
Zadnjih godina pomažem Ruse i Arape posebno, jer dijele sa mnom viziju o konačnom porazu Vraga. Simon Bolivar je bio general, ali tek moj učenik Hugo, potpukovnik Hugo Rafael Chavez Frias tjera strah u kosti, jer aktivno nastavlja mojim stopama, šireći Srednjom i Južnom Amerikom duh internacionalizma. Na pragu je stvaranja Panameričke federacije, koja će konačno odbaciti imperijaliste i vratiti zemlju seljacima i indiosima.
A ja?
Ernesto Guevara de la Serna, El Che - odavno nije među živima. Ja sam ga ubio, svojevoljno i planirano, iz sebičnih i ljudski razumljivih razloga.
Da konačno prestanem nositi teret svijeta na vlastitim plećima. Fingiranom smrću stvorio sam ikonu, koja je desetljećima noćna mora imperijalista. Legendu, koja će sve nas nadživjeti.
Ironično, Che je istovremeno najkomercijalniji simbol svih vremena, a djeca bogataša gutaju moje slike i knjige. Moje su ideje sve življe, sve stvarnije.
Zovem se Ernesto, ali prezime? Prezime sam zaboravio. Imam skoro osamdeset godina, a danas mi je godišnjica smrti.
Post je objavljen 02.07.2007. u 02:00 sati.