Surfajući po internetu naletjeh na zanimljivo razmatranje izbornika Hrvatske reprezentacije, pravnika i glazbenika Slavena Bilića. Pročitajte i komentirajte.
Zašto u Hrvatskoj trešte narodnjaci? Najčešće se kao razlog za ovaj kulturološki šok navodi bunt. Kao mladi to slušaju da budu drugačiji. Ne slažem se. Pa nije to pokret. Kao nekad punk.
Pisat ću o glazbi. I to o narodnoj. Ali to je vrlo širok pojam. U narodnu glazbu možemo svrstati i Brucea Springsteena, Boba Dylana... Ili kod nas Mišu Kovača. I mnoge druge glazbenike. No neću pisati o njima. Neću pisati ni o dalmatinskoj narodnoj glazbi (klapama), ni o sevdalinkama. Moja tema će biti ona glazba koja se prije nazivala 'novokomponovana muzika', a danas turbo-folk. Ili kako mi često znamo reći narodnjaci.
Zašto u Hrvatskoj trešte narodnjaci? Zašto je u srcu naših najvećih gradova sve više klubova specijaliziranih za tzv. turbo-folk glazbu? Fenomen je to koji dugo pokušavaju objasniti već pomalo zabrinuti Hrvati. Organiziraju se okrugli stolovi na kojima stručnjaci pokušavaju objasniti razloge. U prime time TV-emisijama sociolozi vode rasprave odakle nama ljubav prema 'dugmetari'. Svi se kao čudimo tome. A toga je sve više i više.
Najčešće se kao razlog za ovaj kulturološki šok navodi bunt. Kao mladi to slušaju da budu drugačiji. Ne slažem se. Pa nije to pokret. Kao nekad punk. Cijela filozofija života. A osim toga, danas si kod nas drugačiji ako ne slušaš narodnjake, a ne ako ih slušaš. I povrh toga ne uživaju u njima samo mladi. Samo nama je najbezbolnije to opravdati nekim prolaznim buntom, jer ne želimo i ne možemo prihvatiti činjenicu da u srcu Splita, Zagreba, Rijeke, Osijeka rastura glazba koja dolazi 's one strane Drine'. Jer mi smo Europa i makli smo se s Balkana.
Ja imam neku svoju teoriju o tome. Prvo ću objasniti da ja nemam ništa protiv toga. To je glazba kao i svaka druga i apsolutno me nije briga što će tko slušati (dok mene puštaju na miru da slušam što hoću). Uostalom glazba je nešto najindividualnije što postoji. Totalno stvar ukusa. Za sve drugo postoje neki uzusi, pravila, kriteriji. I kod automobila, ljepote žena, muškaraca, brodova, kvalitete pića. Ali ne i kod glazbe.
Dakle, ja mislim da mi Hrvati imamo u sebi žicu za tu muziku. Ona se oduvijek slušala u Lijepoj našoj. Samo je to prije rata dominiralo u selima. I nema to veze sa manjim ili većim hrvatstvom. Moj otac i majka su sa sela. I to onih kako mi znamo reći 'pravih hrvatskih'. I nisu se tamo slušali ni Rolling Stonesi ni Beatlesi. Ni Azra. Niti Indexi. Nego narodnjaci. I naravno legendarni Mišo Kovač kojeg smo slušali svi. Dakle, to je bilo i prije rata. Ali u ruralnim dijelovima Hrvatske.
Kako je to došlo u gradove? Pa ljudi prije nisu odlazili sa sela živjeti u grad 'nespremni' i protiv svoje volje. Moj otac je otišao u Split jer je to želio. Bio je spreman na promjenu i htio ju je. U svakom smislu. Na svakom nivou. Obrazovnom i kulturnom. On i mama su završili škole i prilagodili se pravilima grada. Nije ni bitno jesu li to htjeli. Sve i da nisu, morali su da bi opstali. Jer su došli njih dvoje. A i željeli su to. A stric Ante nije. Nije htio. I ostao je sretan do kraja života na selu. I kad bi došao kod nas u Split jedva se čekao vratiti na selo.
Rat je donio jednu novu situaciju. Preko noći, bježeći od rata i srpske agresije, puno naših ljudi prebjeglo je sa sela u grad. Velika većina nije to htjela, niti je bila spremna za život u gradu, njegova pravila i sve što on nosi. Kako ih je došlo puno, nisu se trebali prilagoditi gradu, nego su grad prilagodili sebi. Moji roditelji su ostavili selo iza sebe, a ovi su ga ponijeli sa sobom. I ne mislim tu ništa loše. Moji su voljeli selo i često smo tamo odlazili dok sam bio dijete. I uživali smo. Samo objašnjavam kako ja tumačim folk-cro-boom.
Eto, tako ja to vidim. Ako tome pridodamo da danas narodnjački klubovi nisu nekakve rupe, već luksuzna mjesta onda nije čudno da su totalno in. I tamo su česti gosti i liječnici, odvjetnici, poslovni ljudi. Ja sam bio jednom. Ljudi su vrlo opušteni i dobro se zabavljaju. I bilo mi je OK. Osim glazbe.
P.S.
Nemam ništa protiv narodnjaka. Ni takvih klubova. Ali mi smeta što nestaju stari kultni klubovi u našim gradovima. Zatvaraju se. A bili su lokomotive kulture i avangarde
P.P.S.
Gledao sam Latinicu kada je tema bila narodna muzika. U prilogu je bila jedna cura koja je u deliriju pjevala jednu pjesmu. Novinar ju je pitao zašto voli narodnjake. Rekla je da su joj super tekstovi i da se prepozna u njima. Prestrašno! Pa ne pjeva ni Bono o poljoprivrednoj situaciji u Slovačkoj, nego isto o ljubavi samo na jedan drugi način. Meni bolji. Nadam se i Vama. I tu čak pada ona moja priča da je glazba totalno stvar ukusa. Jer s jedne strane... JA TE VOLIM, JA TE OBOŽAVAM; JA BIH S TOBOM DA SE RAZMNOŽAVAM... a s druge ... LET ME LOVE YOU TRUE; LET ME RESCUE YOU; LET ME BRING YOU WHERE TWO ROADS MEET; OH COME BACK ABOVE WHERE THERE IS ONLY LOVE…
Piše: Slaven BILIĆ
P.S. Objavljivanje njegovog članka na našem blogu biti će mu dodatni poticaj za pobjedu protiv Izraela u subotu:-)
Post je objavljen 11.10.2007. u 00:50 sati.