Marketing
eto mene, malo sam down
imam želju napisat novi post.
možda neki onako dubokoumni.
ne znam oće me ić, vidit ću na kraju.
kad pročitam što sam napisala.
svašta me puca ovih dana.
osjećaji se prelijevaju samo tako.
malo sam heppi - pa me čje cijela ulica kako radim gluposti po kući, pjevam iz sveg glasa.
malo sam down - čist zato što ne mogu skroz bit heppi
e onda sam mao ljuta - što si dopustim da budem down
onda sam živčana - jer dopustim da me gluposti nasekiraju.
sad me još i ruka boli jer sam se opeklla danas, kad sam pomislila da bi koji put mogla i cijeli ručak napravit sama.
onda mi nedostaju ljudi. oni koje sam upoznla prije petnaest godina, a s kojima se više ne kužim. oni koje sam upoznala prije četiri godine, a s kojima se više ne kužim. pa oni koje sam upoznala prije godinu dana, a s kojima još ni ne znam na čemu sam. pa onda oni koje sam upoznala prije dvije godine, a s kojima se totaln kužim, al mi se katkad čini da oni ne kuže mene. pa sa svima onima koji su u osijeku, pate se s ispitima i uvijetom. kojima je faks već krenio. pa oni koji žive petsto kilometara udaljeni od mene, a živjeli bi mi predaleko i da žive i tri kuće dalje od mene - jer mi toliko znače u životu. pa onda oni s kojima sam bila u Velikoj, plakala što je sve već prošlo, a čim smo se vratili kućama - i gotovoooooooo!nedostaju mi i oni koji su me povijedili jako. više puta. nedostaju mi i oni s kojima sam se tek nedavno istinski upoznala - znat će oni o kom ja to.
nedostaje mi i moltva, moram priznat. samoj mi je teško, a ekipe s kojom mogu o tom pričat mi nema doma.
nedostaje mi sviranje gitare i neobavezno pjevanje i glupiranje.
jednom tjedno mi je premalo.
uvijek hoću više.
zašto, ono, uvijek hoćemo više??
zašto mi nikad nismo zadovoljni s onim što imamo?
jel to mana ili vrlina?
ja bi rekla mana.
kažu da je dobro bit ambiciozan.
a ja nemam pojma.
najbolje je ništa ne znat.
presmješno je što je nekad stvarno dobro bit onak malo tupav i pravit se da ništ ne znaš.
a sve znaš.
a drugi znaju da ti sve znaš.
e sad sam zbunila i sebe.
čudno mi je i to kako možeš bit vijeli dan heppi i onda otić na forum i pročitat jednu rečenicu što je jedna osoba napisala - a tu osobu ni ne znaš zapravo - i past u bed i posatt patetičan.
možete vi to?
ja očito mogu!
i sad sam si upalila duhovnu glazbu, ko zna oće me to uspjet izvuć iz ovog stanja u kojem jesam. trebala bi.
trebala bi bit presretna jer preksutra idem u italiju. u veronu, padovu, gardeland, u istru, u rijeku. i bila sam cijeli dan sretna zbog tog.
al sad nisam.
ja sam malo 
čini mi se....
nikad mi se prije samih putovanja ne ide. na kraju bude super. nikad mi se neda pokrenit.
ne znam o čemu bi još pisala.
neću više trabunjat.
i samo još jedan stih, koji možda ima veze s postom, a možda i nema.
MOGLO BI BIT DA JE LAKŠE UMRIT
NEGO JUDIMA REĆ - OPROSTI!
blagoslivljam vas i mašem vam
Marina
Post je objavljen 10.10.2007. u 23:13 sati.