Marketing
znala sam...duboko u sebi...al kao i uvjek..nisam vjerovala sama sebi...
i tako...
po neznam koji put...
povrjeđena sam jer sam pustila nekog u svoj život...
i sljepo mu vjerovala...
glupa sam...
znam
pametnom je dosta i jedanput...
a meni ni 10puta nije dovoljno
duboko u sebi sam znala da će opet biti tako...
da ču opet ostat sama...
da če me voljene osobe opet napustit...
tako je uvjek...
i uvjek mi te voljene osobe obečaju puno toga...
u tim trenutcima mi se nekad život čini i ne tako crnim...
ali u sekundi se ponovo sve sruši...
ponovo ostanem sama...
"odrasla si...na brzinu. više se ne smiješ istim forama"
to su riječi osobe koju također volim...
ali mi ponekad ide na živce...pogotovo u zadnje vrijeme...
i žao mi je kaj sam se promjenila...
ali oni to očito nemogu svatit...
njima je djetinjstvo možda bilo gotovo savršeno pa oni žele ostat djeca zauvjek...
ali meni je djetinjstvo bilo odvratno...veći dio
i samo želim što prije odrast
i što prije zaboravit na sve loše iz mog djetinjstva...
želim biti neovisna o drugima...brinut se sama za sebe...
jer to je jedini način da se odvojim od svih...
al s druge strane...to je nemoguče...
sad želim jedno vrijeme biti...sama... u mraku... u kutu neke sobe...
opet sam jako zbunjena...
još jučer sam razmišljala o tome kako sam sretna jer ga imam...
a danas ga više nemam...
osječam se iznevjereno...pogotovo od same sebe...jer sam još jednom dopustila da me povrjede...a zaklela sam se sama sebi da neću...
zapravo sam od početka znala da je to osuđeno na propast... ali sam iskreno vjerovala da me voli, i da ćemo možda uspjet...
očito sam bila u krivu...
"previše vjeruješ u veze na daljuni, previše vjeruješ njemu"sad znam da ste bili u pravu...
ali tako je kad čovjek sluša srce, a ne razum... užsno me povrjedio... stvarno...al sve se događa s razlogom, pa je tako valjda i s ovime... makar nema smisla... možda svatim kad prestanem razmišljati srcem...jer mi je još uvjek stalo...i još uvjek me boli...
i tako...sam opet dopustila nekome kome nije stalo da dopre do mog srca... zapravo ja sama sebi nanosim bol... da sam sprječila to sve... sada nebi bila tolko povrjeđena...al jbg... nije do mene...ne biram ja... nego moje srce...
tek se sada osječam skroz samo, i jadno...
" kada bih mi se ispunila jedna želja, zaželjela bih da me voli"stvarno bi.... ali to jednostavno nije do mene... i ja to nemogu mjenjati... i dalje se mogu tješiti time da imam prijatelje...ali oni me ne razumiju...stvarno me ne razumiju...
"kada bih imala pravog prijatelja, nebi se osječala toliko samom"istina... možda imam prijatelje koje volim i koji vole mene...al očito to nije to...
"kada bih mogla vratiti vrijeme, stajala bi tamo i čekala bi da me pogazi auto"bi...makar sam se u tom trenu bojala... svatila sam da bi bilo bolje da me tada auto zgazio...
"kada bih mogla čarobirati, začarala bi tebe tako da me voliš"ah... možda i bi... ali to opet nije ljubav... to bi bila samo moja žudnja za njim, i moja brzopletost...
i sve bi bilo isto...naša ljubav bi opet bila samo laž koja se provlači...
prije njega nisam mogla zamislit da ču nekoga toliko voljeti... dok sam ga" imala" nisam mogla zamisliti da su mi se želje napokon ostvarile... a sada kad sam ga izgubila nemogu vjerovat da sam mu toliko vjerovala... njemu, sebi...nama... da sam toliko vjerovala u nas...
predstavljao mi je svjetlu stranu života... a sada sam izgubila i to...
i jedino što mi je preostalo je da žalim za onime što sam napravila krivo.
ali nisam samo ja kriva...
zašto me ljudi nemogu voljeti ovakvu kakva jesam... zašto me ljudi žele mjenjati? što je u meni toliko loše??
da je ona tu...sve bi ovo bilo lakše...stvarno bi...
ali i ona me napustila(makar ne svojom voljom) prije nego što je trebala...
ona bi me sigurno voljela ovakvu kakva jesam... unatoč svim mojim manama...
a ne kao on i svi ostali... oni me nevole... to je samo površnost...
i teško mi je sad kad svatila da sam mu previše vjerovala...
svi oni obečaju puno,ali ništa ne ispune...
Post je objavljen 10.10.2007. u 16:34 sati.