Jesen je. U jesen uvijek obučem crvene čizmice i žuti kaputić. Kad padnu prve jake kiše i potoci vode krenu niz ulicu ja stojim nasred bujice i reflektiram se u njoj poput vatre. Lastavicama tako pokazujem put, jer na sjeveru je vjetar što nosi ga jug. Oluja se diže iz nožnog palca i raznosi nam tijela u bistru vodu. Ja sam tvoj Sjever, ti si moj Jug. Sve puca, ludujem, najvećom brzinom letim, puca glava, melju mi se kosti, brije oštro staklo, sveto nebo vuče sve brže, brže... Sustigao sam divlje konj, pa još brže. Sve puca u daljini. Dva sveta mutna oka, u prašini i svetom dimu, svu ljepotu plavu progutao sam u zalogaju. Sve, sve je brzo, natiču mi usne, brekću, rastu zubi, sveta voda vrije u mom zagrljaju. Sve, sve je blizu, jedan tren u svetom pismu: točkica, ljubavna ključanica, ključ, stop i amen.
Vjerujem u nas. Svi sve, svi svuda. Nigdje niotkuda.
Post je objavljen 10.10.2007. u 11:41 sati.