Izašla sam iz svoje bolničke sobe. Bio je mrak negdje oko ponoći i Haley,tata i ostatak moje nove obitelji je otišao da nas spakira što je prije moga.Tata je konačno obratio pozornost imam osjećaj da je pismo djelovala...ali ipak na koga ne bi djelovala prijetnja životom. Ne znam gdje idemo..Hah Haley kaže da je tako najbolje.
Ona zna. Nije vjerovala kad sam joj rekla. pretpostavljam da još uvijek ne vjeruje...
*Flashback*
Haley je sjedla pokraj mog kreveta zbunjeno me gledajući očekujući moje priznanje.
-Dakle...-
-Ja vidimo duhove.-
Počela se smijati.
-Ovo danas je stvarno bilo traumatično.-
-Haley!!-
*End of Flashback*
Brojala sam brojeve na vratima soba pacijenata. Razmišljala sam da odem na patologiju ali mi se činilo malo bolesnu šetati sama mrtvačnicom. Aha...našla sam sobu koju sam tražila. Vjerovali ili ne ali bolnica je noću bila prazna ..na recepciji su sjedale dvije setre i jedan doktor koji je šmekao obadvije...kako odgovorno. A pacijenti u sobama umiru. Nasmijala sam se i ušla u sobu.
Da bio je tamo i da bio je budan. Doduše pretpostavljam da je mislio da sam medicinska sestra jer se nabrzinu okrenuo i pokrio.
-Joj joj...jesmo djetinjsti.- nasmijala sam se.
-Emily?- pitao je ustavši iznenenađeno.
-Jap..here I am.-
-Bili bilo glupo pitanje da te pitam što radiš ovdje.-
-Hmm...odkud da počnem.-
***
Jacob je mislio da sam luda ali pristao je. I ja bi mislila da sam luda da me netko usred noći moli da idem s njim u mrtvačnicu.Ali trebala sam to obaviti prije nego odem. Jacob ide s nama. I on je primio pismo od Neila, barem je tako rekao. Ne on nema nikakve veze s mojom tajnom. Neil ga samo mrzi....
-Nemogu vjerovati na što si me nagovorila.- rekao je dok smo išli stepenicama na zadnji kat
-Nisam...ti si pristao.-
-Da zato jer si prvo pitala bili ti učinio uslugu...tek onda si rekla što trebam napraviti.-
-Pa ne bi pristao inače.-
-Upravo!- rekao je i otvorio vrata mrtvačnice.
Ja sam još uvijek bila pod dojmom. U ovoj bolnici nije bilo apsolutno nikoga!!??
-Ček Emily...nema šanse da ću otvarati te aluminijske kutije!- viknuo je na mene.
-Kako znaš da su aluminijske- kucnula sam po jednoj.
-Nemoj.- , streasao se.
-Jacob to su sve mrtvaci.- nasmijala sam se otvorivši jednu kutiju i u njoj vidjevši djevojku kojoj je falilo pola lica.
Vrisnula sam odskočivši od kutije.
-Zatvori to.- viknula sam Jacobu.
-Ali Emily to su samo mrtvaci.-
-Ti dižeš plahte s ovih sa stola.- rekla sam pokazavši na sedam trupla prekrivenih plahtama.
-A tražimo...-
-Davea...već sam ti rekla. Kad ga nađeš samo mi reci ja ću gledati u zid.-
-Ovdje.- rekao je nakon nekoliko minuta. Bio je zadnji u redu.
-Možeš li molim te pričekati vani.-
-Nemoj mi reći da ćeš pričati s mrtvacem.-
-Haha to se ne može.- nasmijala sam se.
Izašao je. Dave je bio isti kao i duh. Ista odjeća. Iste mrlje. Iste usne. O moj Bože o čemu ja razmišljam.Šetala sam oko njega. Jacob je bio već vani. Stalas am do njega.
-Oprosti.- rekla sam...
-Zato što te nisam uspjela spasiti..- nasmijala sam se....i ušutjela.
-Znaš bilo bi lakeš da nisi samo gledao kako ćeš me zbariti.-
-Uf..nećeš mi odgovoriti jel da?- pitala sam ga.
-Odlazim...nedostajat ćeš mi...- rasplakala sam se....
Vani. Obrisala sam suze. Sad je sve trebalo biti ok..Trebalo, hmm tako inače bude..Jacob me zagrlio.