Pred svim malim bicima, tu je sirok put. Duga staza koja vodi ravno, samo ravno. Kad pogledas prema tom smjeru, ugledas veliko narancasto sunce. Kada krenes tim putem, dobijes spokoj. Ili mozda varljivu lezernost. Taj put je stvoren za ritanje kamencica i fijuckanje veselih melodija.
Pokraj, nalaze se drveca, pokraj, nalaze se drugi putevi,mracniji, dulji i kraci, savitljivi, ponekad tesko dokucivi.
Gdje sam trenutno? Hodam prema suncu. A sada cu reci zato to nije dobro.
Svi bi ga izabrali, zar ne? Najlaksi j, najljepsi, najugodniji. I ja sam tu. Sto mi to predstavlja? Povrsinu. Smijeh. Izdrzljivost. Dan za danom. Lagodnost... Tupilo.
Zelis li i ti tu biti? Gdje ti je sudbina odredena. Gdje ti se sunce smije. Gdje imas ljude koji ce te primiti za ruku. Zato je tako i tesko uvidjeti da je taj put kriv. Kriv za mene. Moram. Moram se vratiti. Pretrcati. Skrenuti, odsetati sumom, gdje ce grane odagnati tu svijetlost koja me oslijepila. Zavela me, zavela, ta svijetlost. Nestalo je mraka, onog dobrog mraka.
Pronalazim svoje rijeci na papiru, napisane davno. Zar sam dopustila da se opet tako osjecam?
„ Stranice...cine se tako prazne
Rijeci......lazne i isprazne
Tonovi...ulaze, ali ih sebicno zadrzavam“
Zelim se izgubiti. Zelim osjetiti kisu. Zelim da mi koprive ispeku noge. Zelim kukce koji ce me iritirati. Zelim da me ogrepe priroda. Zelim da me proguta blato.
Da, boli me glava od obicnih sala. Gdje su nestali moji sati ispunjeni citanjem,pisanjem? Gdje je nestala umjetnost?
Zar stvarno moramo dopustiti navikama da nam kontroliraju zivot? Ako se opet izgubim u sebi iznova, znaci da necu moci prezivjeti? Je li moguee da se skrivamo iza prijateljskih druzenja, jednog zagrljaja ili ispunjenog dana?
Zasto ne puknem, zasto ne odbacim pravila i vratim se tmini..?
Vratim se samoj sebi...jer, ovo nisam ja.
Cak ni ne glumim. Samo sam obrisaj neke osobe. Nisam ni ogledalo. Ni kopija. Nisam ni sjena.
Vjerojatno su tu jedine ostale besane noci koje me podsjecaju i ne pustaju me... jos nisam izgubljena zauvijek!
Jos vidim plasticnost,kic i sjaj ovog svijeta!
Ne mogu postati olupina...bez ikakvih misli, jakih osjecaja koji bi me pokretali. Ne mogu postati nasmijana figura koja je cvrsto uvjena u svoju srecu. Ne mogu postati covjek bez duse. Treba mi dokaz. Samo da netko kaze kako jos nisam.....to sto jesam.
Post je objavljen 09.10.2007. u 23:12 sati.